K A Š T E L I R
Vinska kriza u Istri
Prva je ova godina nakon ukinuća zlosretne vinske
klauzule u trgovačkom ugovoru između Austro-Ugarske i Italije što je
kod nas nastupila ozbiljna vinska kriza. Prošla vinska ljetina
spadala je u našouj pokrajini medju srednje ljetine te se je
držalo, da će se vino uz umjerene ciene razprodati kano i prošlih
godina. Nu tomu nije tako. Iz statističkih podataka
doznajemo, da imade jošte u Istri do 150.000 stolitara
nerazprodanoga vina, koje čeka na kupca. Za malenu pokrajinu kakva
je
naša, koja nema osobitih tržišta - osim Trsta i Pule i Rieke za
izvoz, je ta mjera izvanredno velika. Nakon posljednje berbe
ili trgatbe bijahu našem vinu ciene dosta visoke jer se je svatko
nadao, da će se vino po običaju još skuplje prodati.
Mnogi se prevariše jer su morali kasnije, pol ogine i više poslije
berbe, prodati iso vino za pol ciene jeftinije nego li
su ga mogli prodati odmah čim bijaše otočeno. Danas nudjaju u Istri
vino bolje vrsti po 20-24 K, a lošije vrsti po 10-12 K
za hektolitar. Ovkve bezciene nepamte ni najstariji naši
vinogradari. Čini se kao da se vraćaju stara vremena kad je
vriedio bukal vina 2-3 krajcara. Ali tada su vriedila ta 2-3
krajcara više nego li danas 15-20 novčića. A kakvi bijahu tada
troškovi obdjelavanja vinograda? Danas su troškovi oko obdjelavanja
vinograda peterostruki, ako i ne veći. Ta koliko stoji
danas radnik prema onom od 50 godina natrag? A kakvi su danas porezi
prema tadanjih?
Istina je, da se danas laglje dodje do novčića nego li prije 40-50
godina, ali se ga todjer deset puta laglje i brže
potroši.
Danas se kod nas računa obćenito da je svaki vinogradar, koji proda
litru vina spod 10-12 novčića na realnome
gubitku.Toliko bar stoji njega svaka litra koju spravi u bačvu.
Prodade li dakle svoj proizvod ispod te ciene, tada ne samo
da se je badava mučio i znojio, već je dapače pri tom ostao na
gubitku.
U pokrajini našoj imade dakle jošte toliko vina, napose bieloga ili
crvenoga, da je nemoguće da se sve do predstojeće
berbe ili do mladega vina ma i u bezcienje razprodalo.
Istarski veleposjednici i veliki trgovci sa vinom, koji imadu jošte
pune konobe pretrpiti će velike štete, ali oni će si
znati pomoći, jer imadu vlastitog kapitala i jer će laglje naći
tržište za izvoz nego li siromah ili mali gospodar. Oni se
nalaze u najvećoj stisci i neprilici. Carske i zemalj. oblasti
nepitaju jesi li ili nisi uvovčio prošlogodišnji prizvod,
već plati i šuti. A odakle? Izvesti ili prodati nema šta jer mu je
dobar dio ljetine uništila suša ili tuča. Ima u konobi
10-15 stolitata vina ni ga nitko neće ni u bezcienu.
U jednakoj nevolji nalaze se i vinarske zadruge. One su za
posljednje berbe nakupovale ili od zadrugara pokupile na
hiljade stolitara vina po tadašnjih tržnih cienah, koje bijahu dosta
povoljne. Ciena je vinu medjutim neočekivano brzo pala,
a vinogradari ili zadrugari pitaju po pogodbi svoje. Njihov je
zajtjev opravadn, ali kako da mu se zadovolji? Imati će
velikih šteta i družtva i zadruge i vinogradari.
K tomu dolazi nova nevolja. Ljetos bi imala biti berba u našoj
pokrajini svagdje srednja, negdje vrlo dobra, a obćenito
mnogo bolja od prošlogodišnje. Vina će dakle naša pokrajina
proizvesti za koju stotinu hiljada stolitara više nego li prošle
godine.
A kamo s njime?
Naši vinogradari, osobito oni srednje i male ruke, imadu jedva
toliko posudja, da uzmognu spraviti u konobe grozdje i
vino ako je srednja berba i ako su razpačali vino od prijašnje
godine. Što da započnu tamo, gdje će berba biti obilatija i
gdje imadu jošte pune bačve prošlogodišnjeg vina? Reći će neka
razprodaju grozdje bilo i na trsju. Dobro, kad bi tomu
grozdju bila iole primjerena ciena. Ali ako se obistine glasovi, da
se vinogradarom, osobitro siromašnijim, nudja 4-5
novčića za kilogram najbolje vrsti grozdja, šta onda? Hoće li mu se
isplatiti ubrati to božje grožđe, voziti ga trgovcu u
grad, mučiti sebe i blago, dangubiti trošiti, pak zašto?
Sve su ono pitanja, na koja je nama vrlo težko odgovoriti. Pitanja
su, to na koja bi morale odgovoriti one oblasti, kojim
je povjerena sudbina istarskog vinogradara.
Državne su oblasti propustite zauzeti se na vrieme za zaštitu
domaćeg vinogradarstva jer bijahu do nedavno širom otvorena
vrata patvoračem naravskog vina ili proizvoditeljem svakojakih
umjetnih vina. Time se je dozvolilo ne samo nepodnosivu
konkurencu naravskom proizvodu, već se je ujedno sve to više ubijalo
kredit vravomu vinu. Bezdušni i zakonom štićeni
patvaraci turali su u sviet svoj umjetni proizvod na štetu poštenih
vinogradara, koji se nisu mogli ni znanjem ni sredstvima
s njima natjecati. I tako se je na drobno i na veliko razpačavalo
umjetna vina dočim su prava i naravska ostala rerazpačana.
Tome zlu i toj nevolji valja tražiti i naći lieka. Na to su pozvane
u prvom redu državne pak zemaljske oblasti. Državne
su oblasti do sada u tom pogledu vrlo malo učinile a zemaljske se
izgovaraju tim, da nemognu same ništa.
Onomadne bio je imenovan za čitavo Primorje jedan vinarski
nadzornik, koji bi imao u prvom redu stati na put patvorenju
vina. Mi od njega ne očekujemo mnogo pa bio on savršenim
strukovnjakom. Po našem dubokom uvjerenju jedva bi doskočila
vinskoj mizeriji u Primorju trojica nadzornika a kamo li će jedan
sam. Kod nas se nalazi na žalost vinogradarstvo većinom
jošte u povojima. U Istri se pripravlja jošte danas većinom kako ga
pripravljašu naši djedovi. To više neide. Našemu vinu
treba tražiti nova tržišta ali za to se hoće i poseve druge
priprave.
Naša vina nalaze kupaca jedino u neposrednoj blizini a za daleki
izvoz i za šire obćinstvo neodgovaraju i nevreiede.
Sve to moraju zuzeti u obzir na to pozvani čimbenici hoće li, da se
izbjegne kod nas u buduće vinskim kriza a tim i
propasti našega vinogradarstva.
(Naša sloga, broj 40. Pula, u četvrtak dne 1. oktobra 1908. godine)
Kaštelir, 5. rujna , 2008.g.
