K A Š T E L I R

Učitel (učitelj): Rinaldis Josip (Nino)

 

 

 

 

Prema pisanju Glasa Istre od 7. svibnja, 2007. u Kašteliru, povodom Dana općine, kao vrhunac svečanosti dodijeljena su općinska priznanja, među ostalim i posthumno Josip u Rinaldis-u, "učitel-u" koji je posvetio život odgoju generacija djece i mladih...


Integralni članak možete pogledati ovdje.

Izgleda da su odgovorni pri određivanju kome dodijeliti nagrade u potpunosti izgubili kompas, ne razlikujući dobro od zla, moralnost od nemoralnosti.

Iako nisam nikada želio javno govoriti o toj temi, danas sam prinuđen to učiniti,  jer sadašnja moja šutnja bila bi priznaje falsifikatorima povijesti da su oni u pravu i na taj način bi zlostavljanje djece koja su imala čast pohađati školu s posthumno nagrađenim "učitelon" bilo izbrisano iz sjećanja. Vremena su to bila kada su partijski ljudi odlučivali što je dobro, a što je zlo.

"Zlo" je npr. bilo da dijete pohađa crkvu, da nosi križić na lancu oko vrata...

Posebno je "dobro" ako je "učitel" takvima dijelio neopravdano loše ocjene, ako im je trgao lančiće s religijskim simbolima,  ponižavao ih i ismijavao njihovu vjeru kao nazadnost i stvar prošlosti, tumačio im kako bi crkvu trebalo pretvoriti u sportsku dvoranu  itd.


Eto moje priče:


Čin prvi

Kao oblik zabave, od vremena do vremena gostovale su gondule (ringšpil) u Kašteliru. Najpogodnije mjesto je za to bio plac. Uz same gondule bilo je još nekih igara kao što je gađanje čunjeva i slično.
Navečer je u crkvi bio neki oblik pobožnbosti, gdje sam i ja prisustvovao.
Same gondule bila su lijepa prilika da se prikriveno promatra koji to "sumnjivi" tipovi dolaze u crkvu (a to je bio i njihov partijski zadatak).
Nakon pobožnosti otišao sam sa župnikom do njegovog ureda i posudio nekoliko knjiga religijske tematike.
Vraćao sam se preko trga, s knjigama pod pazuhom (ta nisam ih ukrao da bih ih morao sakrivati!).
"Učitel" koji je tu bio primijetio me.


Čin drugi

Sutradan u školi, a sjećam se toga kao da je bilo danas, već prvi sat pisali smo pismeni test znanja. Nije prošlo niti pet minuta, a ja sam pozvan u zbornicu. Pozvao me direktor.

"Ti si bio sinoć kod popa!"

"I dao ti neke knjige!"

"Moraš te knjige meni donijeti, da vidim što to čitaš..."

Tako je počelo njegovo uvjeravanje i trajalo cijeli školski sat. Nisam mu popustio, već ga uputio da si sam ide posuditi kod župnika knjige ili da ih kupi jer su one sve tiskane u našoj zemlji...



Čin treći

Slijedećeg dana dobio sam ocjenu nedovoljan iz testa, a uz to još i neopravdano odsutstvo sa sata...


Čin četvrti

Posebno se raspirila histerija "učitela" kada je dočuo da ću školovanje nastaviti u vjerskoj školi. Sa svojim pomagačima sve je činio da mi osujete uspješan završetak osmog razreda i to takvim žarom kao da čine najasvetiju patriotsku dužnost zlostavljajući me u svakoj prilici.

Uza sve njihove smetnje, uspio sam završiti osmogodišnju školu i krenuo svojim putem. Vjerovao sam da sa svojim mučiteljima se više nikada neću sresti.

Čin peti

30-ak godine kasnije sudbina se našalila i  htjela je da se s "učitelom" opet sretnem. Uistinu, nikada to nisam ni sanjao da će se desiti na ovakav način:
jednim čudnim spletom okolnosti radio sam zajedno sa svojim bivšim nastavnikom i zlostavljačem u istoj školi.Predavao sam engleski jezik.

Često smo i sami bili u zbornici. O svemu smo razgovarali, ali nikada nisam od njega čuo riječ isprike za zlo koje mi je nanosio dok sam bio njegov učenik. Valjda je mislio da sam sve to zaboravio, ali slike njegovog zlostavljanja su meni tada bile posebno žive pred očima.

Nisam zbog toga gajio mržnju prema njemu, već bio žalostan spoznajom koliko se ljudski duh može izopačiti revnosnim služenjem ideologiji koja je još tada već bila mrtva. Ako sam i ja bio njegova žrtva, on je bio još veća žrtva jednog izopačenog duha, duha netolerantnosti i mržnje prema vjeri.

Nadam se da je uvidio svoju zlu stranu, nje se odrekao i sada uživa vječni mir. S moje strane, odavna sam mu sve oprostio.

Zaključak

Dodjeljivanje priznanja osobi s takvim "pedagoškim uspjesima"  je totalno odsutstvo zdravog razuma i veličanje crvenog fašizma.

 

Trampuh Marčelo

10. svibnja, 2007. godine

 

 

 

* * *

 

 

 

*

Kašteliru kao da nije stalo do istine. 

Šamar je istini i povijesni falsifikat tvrdnja da je dotični posvetio život zdravom odgoju brojnih generacija.

Njegov "zdrav odgoj" sastojao se u revnosnom ponižavanju, ismijavanju i vrijeđanju učenika koji se spremao nastaviti školovanje u vjerskoj školi; u nepravednom ocjenjivanju i nastojanju da učenik ne završi osmogodišnju školu, a sve kao dio antiteističke politike u kojoj je bila naglašena borba protiv "opijuma za narod". Slično tako se odnosio i prema drugim učenicima koji nisu krili svoju vjeru.


Udjeljivanje priznanja takvom "pedagoškom radu" jest pljuska istini i ne može biti ponos mjesta, niti povod priznanja, stoga tražim da se pokrene postupak za njegovo poništenje.


Sve je to odraz jedne licemjerne i neprihvatljive politike, politike koja se veže uz ime Joseph-a Göbbels-a (Otrovni Patuljak) ministra narodnog prosvjećenja i propagande nacističke Njemačke. Poznat je po tome što je  dao spaliti knjige koje su napisali Židovi ili  antinacisti i po izreci:

"Konstantno ponavljana velika laž, nakon nekog vremena, u očima naroda, postaje općeprihvaćena istina."

Misao ove rečenice bila je stalni moto i zločinačkoj komunističkoj vlasti koja je preko pola stoljeća "pumpala" narod  dogmama o svojoj nevinosti i mitu o "Ljubičici Bijeloj". Silom i prijetnjama je priječila  istinu da se otkrije. Najnovija otkapanja tisuća kostura napokon pokazuju pravu sliku te vlasti i njene "demokracije".


Nažalost, ima ih još koji se nisu uspjeli izvući iz okova komunističke "istine", te i dalje djeluju u skladu s njenom perverznom logikom, stvarajući od zločina uzor. Dio je to jedne sotonske obmane gdje se sijanje mržnje veliča u herojsko djelo.

Sve što se u Kašteliru događa, događa se u sjeni zločina iz 43. o čemu sam već pisao,  jer duh toga zločina u Kašteliru živi i djeluje i djelovat će toliko dugo dok ga Kaštelirci prizivaju svojim djelima i šutnjom o njemu. Žele li graditi demokraciju, bolje i humanije društvo, moraju se ovog duha osloboditi.

U nastavku pogledajte priznanje   i moj  zahtjev da se to priznanje ukine.

 

Trampuh Marčelo, 6. svibnja, 2009.g.

     početna stranica