K A Š T E L I R
Učitel (učitelj): Rinaldis Josip (Nino)
Prema pisanju Glasa Istre od 7. svibnja, 2007. u Kašteliru, povodom Dana općine, kao vrhunac svečanosti dodijeljena su općinska priznanja, među ostalim i posthumno Josip u Rinaldis-u, "učitel-u" koji je posvetio život odgoju generacija djece i mladih...
Integralni članak možete pogledati
ovdje.
Izgleda da su odgovorni pri određivanju kome dodijeliti nagrade u
potpunosti izgubili kompas, ne razlikujući dobro od zla, moralnost od
nemoralnosti.
Iako nisam nikada želio javno govoriti o toj temi, danas sam prinuđen to
učiniti, jer sadašnja moja šutnja bila bi priznaje falsifikatorima
povijesti da su oni u pravu i na taj način bi zlostavljanje djece koja
su imala čast pohađati školu s posthumno nagrađenim "učitelon" bilo
izbrisano iz sjećanja. Vremena su to bila kada su partijski ljudi
odlučivali što je dobro, a što je zlo.
"Zlo" je npr. bilo da dijete pohađa crkvu, da nosi križić na lancu oko
vrata...
Posebno je "dobro" ako je "učitel" takvima dijelio neopravdano loše
ocjene, ako im je trgao lančiće s religijskim simbolima, ponižavao ih
i ismijavao njihovu vjeru kao nazadnost i stvar prošlosti, tumačio im
kako bi crkvu trebalo pretvoriti u sportsku dvoranu itd.
Eto moje priče:
Čin prvi
Kao oblik zabave, od vremena do vremena gostovale su gondule (ringšpil)
u Kašteliru. Najpogodnije mjesto je za to bio plac. Uz same gondule bilo
je još nekih igara kao što je gađanje čunjeva i slično.
Navečer je u crkvi bio neki oblik pobožnbosti, gdje sam i ja
prisustvovao.
Same gondule bila su lijepa prilika da se prikriveno promatra koji to
"sumnjivi" tipovi dolaze u crkvu (a to je bio i njihov partijski
zadatak).
Nakon pobožnosti otišao sam sa župnikom do njegovog ureda i posudio
nekoliko knjiga religijske tematike.
Vraćao sam se preko trga, s knjigama pod pazuhom (ta nisam ih ukrao da
bih ih morao sakrivati!).
"Učitel" koji je tu bio primijetio me.
Čin drugi
Sutradan u školi, a sjećam se toga kao da je bilo danas, već prvi sat
pisali smo pismeni test znanja. Nije prošlo niti pet minuta, a ja sam
pozvan u zbornicu. Pozvao me direktor.
"Ti si bio sinoć kod popa!"
"I dao ti neke knjige!"
"Moraš te knjige meni donijeti, da vidim što to čitaš..."
Tako je počelo njegovo uvjeravanje i trajalo cijeli školski sat. Nisam
mu popustio, već ga uputio da si sam ide posuditi kod župnika knjige ili
da ih kupi jer su one sve tiskane u našoj zemlji...
Čin treći
Slijedećeg dana dobio sam ocjenu nedovoljan iz testa, a uz to još i
neopravdano odsutstvo sa sata...
Čin četvrti
Posebno se raspirila histerija "učitela" kada
je dočuo da ću školovanje
nastaviti u vjerskoj školi. Sa svojim pomagačima sve je činio da mi osujete
uspješan završetak osmog razreda i to takvim žarom kao da čine
najasvetiju patriotsku dužnost zlostavljajući me u svakoj prilici.
Uza sve njihove smetnje, uspio sam završiti osmogodišnju školu i krenuo
svojim putem. Vjerovao sam da sa svojim mučiteljima se više nikada neću
sresti.
Čin peti
30-ak godine kasnije sudbina se našalila i htjela je da se s "učitelom" opet sretnem.
Uistinu, nikada to nisam ni sanjao da će se desiti na ovakav način:
jednim čudnim spletom okolnosti radio sam zajedno sa svojim bivšim
nastavnikom i zlostavljačem u istoj školi.Predavao sam engleski jezik.
Često smo i sami bili u zbornici. O svemu
smo razgovarali, ali nikada nisam od njega čuo riječ isprike za zlo koje
mi je nanosio dok sam bio njegov učenik. Valjda je mislio da sam sve to
zaboravio, ali slike njegovog zlostavljanja su meni tada bile posebno žive
pred očima.
Nisam zbog toga gajio mržnju prema njemu, već bio žalostan spoznajom
koliko se ljudski duh može izopačiti revnosnim služenjem ideologiji koja
je još tada već bila mrtva.
Ako sam i ja bio njegova žrtva, on je bio još veća žrtva jednog
izopačenog duha, duha netolerantnosti i mržnje prema vjeri.
Nadam se da je uvidio svoju zlu stranu, nje se odrekao i sada uživa
vječni mir. S moje strane, odavna sam mu sve oprostio.
Zaključak
Dodjeljivanje priznanja osobi s takvim "pedagoškim uspjesima" je
totalno odsutstvo zdravog razuma i veličanje crvenog fašizma.
Trampuh Marčelo
10. svibnja, 2007. godine
* * *
Kašteliru kao da nije stalo do istine.
Šamar je istini i povijesni falsifikat tvrdnja da je dotični posvetio život zdravom odgoju brojnih generacija.
Njegov "zdrav odgoj" sastojao se u revnosnom ponižavanju, ismijavanju i vrijeđanju učenika koji se
spremao nastaviti školovanje u vjerskoj školi; u nepravednom
ocjenjivanju i nastojanju da učenik ne završi osmogodišnju školu, a sve
kao dio antiteističke politike u kojoj je bila naglašena borba protiv
"opijuma za narod". Slično tako se odnosio i prema drugim učenicima koji
nisu krili svoju vjeru.
Udjeljivanje priznanja takvom "pedagoškom radu" jest pljuska istini i ne
može biti ponos mjesta, niti povod priznanja, stoga tražim da se pokrene
postupak za njegovo poništenje.
Sve je to odraz jedne licemjerne i neprihvatljive politike, politike
koja se veže uz ime Joseph-a
Göbbels-a (Otrovni Patuljak) ministra narodnog prosvjećenja i propagande
nacističke Njemačke. Poznat je po tome što je dao spaliti knjige
koje su napisali Židovi ili antinacisti i po izreci:
"Konstantno ponavljana velika laž, nakon nekog vremena, u očima naroda, postaje općeprihvaćena istina."
Misao ove rečenice bila je stalni moto i zločinačkoj komunističkoj vlasti koja je preko pola stoljeća "pumpala" narod dogmama o svojoj nevinosti i mitu o "Ljubičici Bijeloj". Silom i prijetnjama je priječila istinu da se otkrije. Najnovija otkapanja tisuća kostura napokon pokazuju pravu sliku te vlasti i njene "demokracije".
Nažalost, ima ih još koji se nisu uspjeli izvući iz okova komunističke
"istine", te i dalje djeluju u skladu s njenom perverznom logikom,
stvarajući od zločina uzor. Dio je to jedne sotonske obmane gdje se
sijanje mržnje veliča u herojsko djelo.
Sve što se u Kašteliru događa, događa se u sjeni zločina iz 43. o čemu sam već pisao, jer duh toga zločina u Kašteliru živi i djeluje i djelovat će toliko dugo dok ga Kaštelirci prizivaju svojim djelima i šutnjom o njemu. Žele li graditi demokraciju, bolje i humanije društvo, moraju se ovog duha osloboditi.
U nastavku pogledajte priznanje i moj zahtjev da se to priznanje ukine.
Trampuh Marčelo, 6. svibnja, 2009.g.
