K A Š T E L I R
Barba Romano
Barba Romana Kocijančić poznaju svi Kašelirci. Poznaju ga
po vedrom karakteru. Rođen je 1921. godine u Kašeliru. Danas ima svega
nekoliko starijih od njega. Od svojih životnih načela naglašava da nikoga
ne mrzi, te mu upravo takav stav daje vedrinu i smirenje u žiotu.
Iz
rodnog mjesta otišao je kao mladić s nedovršenih 20 godina u suret ratu
koji je tada bjesnio Europom. Proživio je zarobljeništvo, put u hladnu
rusku zimu, povratak u Europu, stalno selio iz mjesta u mjesto, iz države
u džavu diljem Europe kao zarobljenik i radnik-mehaničar.
Bježi iz
zarobljeništva i pokušava se vratiti kući. U bijegu dospijeva u samo
središte fronte: na jednoj strani Rusi, na drugoj strani Nijemci.
Glad, hladnoća i neizvjesnost bili su njegovi stalni pratioci
...
Svoja je sjećanja "koja se ne mogu zaboraviti" opisao u svom
dnevniku "Diario di
Cociancich Romano: 1941 -1945". Dnevnik će uskoro biti preveden na
hrvatski jezik i objavljen na ovim stranicama.
Kako su pred nama
blagdanski dani, donosimo izvadak iz Dnevnika:
Badnji dan 1943.
Nikada neću zaboraviti Badnji dan 1943. godine. Toga dana
popravljao sam motor i kvačilo velikog kamiona. Radio sam pod kamionom na
platnu prostrtom na snijegu. Započeo sam popravljati u šest sati navečer,
da bih popravak završio u četiri sata ujutro.
Nije ni to bilo dosta:
ujutro na Božić popravljao sam drugo neko vozilo i tako redom.
Navečer
sam dobio tek malo čaja, kruha i margarina.
Budući da je bio Božić, u
krug našeg tabora došla su kola njemačkih oficira kako bi zajedno
proslavili Božić i proveli večer zajedno s našim komandantima.
Došao
jedan Nijemac imenom Adamitsch i naredio oštrim tonom:
"Romano, Petre!
Dođite ovamo!"
Izišli smo iz kuće. Vani je bilo jako hladno. Poveo nas
je do kola onih oficira koji su maloprije stigli. Bio je to jedan lijepi
Ford s osam cilindara. Naredio nam je da skinemo motor. Ja sam pitao koji
je kvar.
"Skinite ga u najvećoj tišni!" - glasila je njegova
naredba.
Uzeli smo alat, pokretnu lampu i skinuli motor.
Vratili smo
se u kuću, ali bez sna, jer su Nijemci pili, a pijani nisu bili jako
ljubazni.
Oko 3 ujutro kada su odlazili, auto nisu mogli pokrenuti.
Jedan je od njih velikom ručnom lampom osvijetlio haubu, podigao poklopac
i vidio da nema motora.
Vratili su se ponovo piću, kada je ponovo došao
Adamitsch i naredio nam da postavimo motor. I tako je noć prošla.
Vi koji ćete ovo čitati, bit će vam zabavno, ali nikome ne bih to poželio.
Kaštelir, 22. prosinca, 2003.g.
)
)
P.S. Dnevnik Barba Romana Mali istarski vojnik možete pročitati ovdje (PDF - 715 KB).
