Želite li čuti podne, kliknite ovdje. To je zvuk najvećeg zvona, snimljen 5. veljače 2002.g. Pohranjen je u MP3 formatu: 1065 KB.
![]()

Zvonik je sagrađen l869. godine kao šo se to može
vidjeti po uklesanoj godini na kamenu iznad vratiju; imao je četiri
zvona: jedno malo i tri velika; ono malo skinuto je u
vrijeme Prvog svjetskog rata; u Drugom svjetskom ratu je
skinuto ono najveće: zvono je demontirano i bačeno sa
zvonika. Pavši na tlo, ono se razbilo na četiri komada.
To se dogodilo u vrijeme kada se kolju svinje, tj. u
zimi. Mnogi su od naroda, koji su to gledali, zaplakali.
Što se onog malog zvona tiče, još nije jasno je li
uistinu bilo skinuto u vrijeme Prvog sv. rata, pa
kasnije, za vrijeme Italije, ponovo postavljeno. Uglavnom
stariji ga se sjećaju pod imenom "Sisto", a
rabilo se za označanje početka nastave u školi.
Zvonik je visok 30 metara; najprije je temeljito
obnovljen i nakon toga elektrificiran 1998. godine i sada
ima 3 zvona. Treće najveće zvono izliveno je u ljevaonici
Grossmayr u Insbrucku.

Prvi zvonar bio je g. Ružic Mićel (Mihael), a
prethodno je bio "manoval" pri gradnji tornja.
Uz zvonjenje, dužnost mu je bila i održavanje sata. U
tom poslu pomagala mu je supruga Anzulina i po potrebi
jedno od desetoro djece (imalu su zajedno četiri sina i
šest kćeri). Tu je službu obavljao do Prvog svjetskog
rata. Umro je u posjeti svojim sestrama u Novoj Vasi
(Brčići). Pokopan je bez pratnje zvona, jer je tada u
ratu bilo zabranjeno zvonjene. Narod se čudio što je
njegov pogreb bio bez pratnje zvuka zvona, a on je
tolikima zvonio! Spomenimo da je imao dva brata: jedan je
službovao kao sakristan u žpnoj crkvi, a drugi je bio
poštar. Otuda i izreka: Tri brata impjegata. Nadimak
"zvonari" je ostao na njegovoj
kćeri Roži koja je bila udana ovdje u Kašteliru, te
kasnije sinu Linu.
Nakon barba Mićela brigu o zvonima je preuzela obitelj Šropeti.
Slijede Blaži, teta Kriština i sin Nelo, te na kraju Duardo i Margarita (8. siječnja 1970. g. pa do elektrifikacije zvona 27. rujna 1997. g.).
![]()