K A Š T E L I R
U duhu i istini
Nedavno (6.srpnja, 2008.g.) je svečano obnovljen razbijeni željezni križ
"Poli Boga" o čemu sam pisao. U postamentu križa istaknuta je
poruka Bogu: Bože, blagoslovi naša polja!
Pogledajte.
Tom sam prilikom doznao od nazočnih neke pojedinosti o osobama koje su
ovaj križ razbile, a nisam to htio istaknuti u svom prikazu kako ne bih
time umanjio svečanost trenutka, ali to sada mogu navesti. Neću
spominjati imena, Kaštelircima su ona ionako poznata, i jedan i drugi
okončali su svoj život poput Jude vješanjem.
U tom svjetlu imamo još jedan primjer, a to je kameni križ pokraj župne
crkve. Danas je to kopija, jer je original razlupan, od onih kojima je
smetao hrvatski natpis "Sveto poslanje ..." Svi su oni završili
veoma čudnom i znakovitom smrću, odnosno događajima koji su njoj
prethodili.
Oni koji su posjetili Međugorje, mjesto Marijinih ukazanja, su sigurno
od mještana čuli priču o njihovom križu. Betonski je to križ postavljen
na vrh brda. Mještani će još naglasiti da nakon postavljanja križa,
njihova polja su do dan danas ostala pošteđena od tuče koja im je prije
toga znala često uništiti ljetinu.
Dva mjeseca i dva dana (8. kolovoza, 2008.g.) nakon što je križ Poli
Boga blagoslovljen, Kaštelir je zadesila tuča kakvu nitko ne pamti.
Pogledajte.
Kako to, u Međugorju je postavljanje križa sačuvalo polja od tuče, a u
Kašteliru je isto to prethodilo upravo strašnom uništenju naših polja?
Nešto tu ne štima. Kao blagoslov mogli smo smatrati obilniji urod nego
do tada - blagostanje, a nikako njegovo uništenje, usprkos pismenoj
molbi: "Bože, blagoslovi naša polja!"
Sličnu molbu upućenu Bogu mogli smo često čuti kao:"Bože, čuvaj
Hrvatsku!" i opet isto kao i s našim poljima. Hrvatskoj baš ne ide
najbolje, usprkos često ponavljanom refrenu u govorima našega Premijera
kako je "...napokon ostvaren vjekovni san hrvatskog naroda ..." a
što je opet ponavljanje misli pokojnog predsjednika.
Moram pritom se osvrnuti da je hrvatski narod veoma loše snove sanjao,
posebno su loše snove snivali pušači...
Kao da Bog odvraća svoga lica od naših molbi, naših križeva. Zašto?
Sjetimo se vremena kada je Isus, Sin Božji, živeći u Galileji tumačio
svoju nauku, svoje evanđelje - lijepu vijest - tako bi se to moglo
prevesti, danas je uobičajeni termin: evanđelje; koji je tako radikalno
unio svoje ime i svoj život u povijest, a da nije tražio da se njemu
dižu spomenici, nije tražio za sebe privilegirani status zato jer bi on
bio Sin Božji, već je on došao osloboditi čovjeka od duhovnog robstva,
obećavajući život vječni, čak i za čašu vode ponuđenu žednome. Liječio
je bolesne, ali nije tražio za to nagradu, družio se sa svim slojevima
društva, čak i sa Samaritancima koje su "pravovjerni" Židovi smatrali
manje vrijednima i izbjegavali ih. Njemu te predrasude nisu smetale.
Upravo je On svojim susretima s tim ljudima želio naglasiti nepravednost
njihove podjele i njihovog statusa u društvu. Evanđelje nam donosi dva lijepa prikaza o
Samaritancima: onaj o milostivom Samaritancu i onaj o susretu Isusa i
Samartianke kod zdenca.
Posebno Isus nije htio služiti ondašnjoj vlasti. Neprihvatljivo je bilo
za Isusa to činiti, je je on dobro znao njenu srž , a koja je ista tada
i danas: pohlepa, častoljublje, moć, privilegije ... predstavljana
narodu kao njegovo dobro. Ukratko jedno ogromno licemjerje. Uz to Isus
je još govorio o Knezu ovoga svijeta, jasno misleći na Sotonu, đavla
koji svijetom upravlja služeći se svojim obmanama, a dobra ovoga svijeta
daje onima koji se njemu poklone i klanjaju.
Znakovite su riječi Isusove, a koje doznajemo iz prikaza susreta njega i
Samaritanke kod zdenca. Isus, na upit Samaritanke koji je hram istinit i
pravi, da li onaj podignut u Jeruzalemu ili onaj drugi koji su Samaritanci
za sebe podigli na svom brdu, ne odgovara kako bi danas mnogi znali
reći: Vidiš, ovaj naš je pravi! ... već govori o vremenu kada će Bog
biti slavljen u duhu i istini. Duh nije omeđen prostorom. Svugdje
se Bogu možemo klanjati, ali ne u laži, već u istini. To su uvjeti.
Kod nas se još navršava sto godina od otvorenja nove župne crkve sv.
Kuzme i Damijana. Crkva je otvorena 2. kolovoza, 1908. Prvo dijete tada
kršteno dobilo je ime Prvi. Stariji se njega sjećaju kao "barba Prvi". O
tome sam donio kratki prikaz. Pogledajte.
Danas je crkva dostojno uređena, obnovljen joj je krov, ožbukana je,
prozori ukrašeni slikama, njen okoliš je također uređen.
To će sigurno biti prikazano kao izraz duboke vjere mještana i ponosa na
njihovu crkvu i tradiciju vjere. U redu. A hoće li to Boga
veseliti, ili će on odvratiti svoga lica od Kaštelira i Kašteliraca?
Kao što je uslijedila razorna tuča nakon obnove križa, što možemo
očekivati nakon obnove crkve? Hoće li uslijediti Božji blagoslov, ili
nešto još gore od tuče?
Još je pri tome jedna zanimljivost: dok s jedne strani se Kaštelirci
žele umiliti Bogu, doduše na razini materije i izvanjskih manifestacija
kao što sam prije spomenuo obnavljanjem križa i uređenjem župne crkve, a
što je svakako za pohvalu; s druge strane imamo misionare novog
duha, duha ispraznosti i udaljavanja od tradicionalnih vrijednosti, a
što sve dolazi sa Zapada: tradicionalno se Kaštelirci početkom studenog
sjećaju svojih pokojnih, uređujući njihove grobove i moleći se za njih.
" To nije dobro!" - reći će oni - "Ajdemo malo slaviti poganske običaje,
ajdemo postavljati cuke sa svijećama, jer je to naša nova vjera! Ajdemo
se oblačiti u plahte i noću poput nekakvih duhova plašiti eventualne
prolaznike ... " i sviđa se to njima; sviđa se mladima, jer je to neki
novi običaj, koji ne nosi sobom nikakove zabrane, nikakove stege duha,
mogu raditi sve što im se sviđa i prohtje nalazeći zabavu i u
najogavnijim stvarima. Pokazivanje gole guzice će pri tom biti najveće
intelektualno dostignuće. Pogledajte.
Ovi se prave Englezima, kako bi što više sličili Amerikancima, ali ne
učeći njihov jezik, već uvodeći iskrivljotine u jezik svojih predaka.
Tako npr. oponašanje laveža psa (vau!), bit će izraz čuđenja, a imena
neće izgovarati kako su to naši stari činili: Biblijsko ime "Sara" neće
više izgovarati kako su to generacije prije njih činile, već će to
postati "Sera", "Feniks" će postati "Finiks". Nažalost telvizija upravo
prednjači s ovakvim umotvorinama.
Roditelji se pritom smješkaju zabavi svoje djece, zanemarujući svoju
ulogu roditelja odgajitelja, dok jednom ne shvate svoju kobnu pogrešku,
a tada će to bit prekasno. Više nije rijetkost čuti vijest kako su
dokona djeca svoju zabavu našli u premlaćivanju ili čak ubistvu žrtve.
- nastavak slijedi -
Trampuh Marčelo
Kaštelir, 9. studenog, 2008.g.
