K A Š T E L I R

U duhu i istini

 

 

 

 

Orao i zmija - Slavoluk Sergijevaca - Pula
Nedavno (6.srpnja, 2008.g.) je svečano obnovljen razbijeni željezni križ "Poli Boga" o čemu sam pisao. U postamentu križa istaknuta je poruka Bogu: Bože, blagoslovi naša polja! Pogledajte.

Tom sam prilikom doznao od nazočnih neke pojedinosti o osobama koje su ovaj križ razbile, a nisam to htio istaknuti u svom prikazu kako ne bih time umanjio svečanost trenutka, ali to sada mogu navesti. Neću spominjati imena, Kaštelircima su ona ionako poznata, i jedan i drugi okončali su svoj život poput Jude vješanjem.

U tom svjetlu imamo još jedan primjer, a to je kameni križ pokraj župne crkve. Danas je to kopija, jer je original razlupan, od onih kojima je smetao hrvatski natpis "Sveto poslanje ..." Svi su oni završili veoma čudnom i znakovitom smrću, odnosno događajima koji su njoj prethodili.

Oni koji su posjetili Međugorje, mjesto Marijinih ukazanja, su sigurno od mještana čuli priču o njihovom križu. Betonski je to križ postavljen na vrh brda. Mještani će još naglasiti da nakon postavljanja križa, njihova polja su do dan danas ostala pošteđena od tuče koja im je prije toga znala često uništiti ljetinu.

Dva mjeseca i dva dana (8. kolovoza, 2008.g.) nakon što je križ Poli Boga blagoslovljen, Kaštelir je zadesila tuča kakvu nitko ne pamti. Pogledajte.

Kako to, u Međugorju je postavljanje križa sačuvalo polja od tuče, a u Kašteliru je isto to prethodilo upravo strašnom uništenju naših polja? Nešto tu ne štima. Kao blagoslov mogli smo smatrati obilniji urod nego do tada - blagostanje, a nikako njegovo uništenje, usprkos pismenoj molbi: "Bože, blagoslovi naša polja!"

Sličnu molbu upućenu Bogu mogli smo često čuti kao:"Bože, čuvaj Hrvatsku!" i opet isto kao i s našim poljima. Hrvatskoj baš ne ide najbolje, usprkos često ponavljanom refrenu u govorima našega Premijera kako je "...napokon ostvaren vjekovni san hrvatskog naroda ..." a što je opet ponavljanje misli  pokojnog predsjednika.

Moram pritom se osvrnuti da je hrvatski narod veoma loše snove sanjao, posebno su loše snove snivali pušači...

Kao da Bog odvraća svoga lica od naših molbi, naših križeva. Zašto? Sjetimo se vremena kada je Isus, Sin Božji, živeći u Galileji tumačio svoju nauku, svoje evanđelje - lijepu vijest - tako bi se to moglo prevesti, danas je uobičajeni termin: evanđelje; koji je tako radikalno unio svoje ime i svoj život u povijest, a da nije tražio da se njemu dižu spomenici, nije tražio za sebe privilegirani status zato jer bi on bio Sin Božji, već je on došao osloboditi čovjeka od duhovnog robstva, obećavajući život vječni, čak i za čašu vode ponuđenu žednome. Liječio je bolesne, ali nije tražio za to nagradu, družio se sa svim slojevima društva, čak i sa Samaritancima koje su "pravovjerni" Židovi smatrali manje vrijednima i izbjegavali ih. Njemu te predrasude nisu smetale. Upravo je On svojim susretima s tim ljudima želio naglasiti nepravednost njihove podjele i njihovog statusa u društvu. Evanđelje nam donosi dva lijepa prikaza o Samaritancima: onaj o milostivom Samaritancu i onaj o susretu Isusa i Samartianke kod zdenca.

Posebno Isus nije htio služiti ondašnjoj vlasti. Neprihvatljivo je bilo za Isusa to činiti, je je on dobro znao njenu srž , a koja je ista tada i danas: pohlepa, častoljublje, moć, privilegije ... predstavljana narodu kao njegovo dobro. Ukratko jedno ogromno licemjerje. Uz to Isus je još govorio o Knezu ovoga svijeta, jasno misleći na Sotonu, đavla koji svijetom upravlja služeći se svojim obmanama, a dobra ovoga svijeta daje onima koji se njemu poklone i klanjaju.

Znakovite su riječi Isusove, a koje doznajemo iz prikaza susreta njega i Samaritanke kod zdenca. Isus, na upit Samaritanke koji je hram istinit i pravi, da li onaj podignut u Jeruzalemu ili onaj drugi koji su Samaritanci za sebe podigli na svom brdu, ne odgovara kako bi danas mnogi znali reći: Vidiš, ovaj naš je pravi! ... već govori o vremenu kada će Bog biti slavljen u duhu i istini. Duh nije omeđen prostorom. Svugdje se Bogu možemo klanjati, ali ne u laži, već u istini. To su uvjeti.

Kod nas se još navršava sto godina od otvorenja nove župne crkve sv. Kuzme i Damijana. Crkva je otvorena 2. kolovoza, 1908. Prvo dijete tada kršteno dobilo je ime Prvi. Stariji se njega sjećaju kao "barba Prvi". O tome sam donio kratki prikaz. Pogledajte.

Danas je crkva dostojno uređena, obnovljen joj je krov, ožbukana je, prozori ukrašeni slikama, njen okoliš je također uređen.

To će sigurno biti prikazano kao izraz duboke vjere mještana i ponosa na njihovu crkvu i tradiciju vjere.  U redu.  A hoće li to Boga  veseliti, ili će on odvratiti svoga lica od Kaštelira i Kašteliraca?

Kao što je uslijedila razorna tuča nakon obnove križa, što možemo očekivati nakon obnove crkve? Hoće li uslijediti Božji blagoslov, ili nešto još gore od tuče?


Još je pri tome jedna zanimljivost: dok s jedne strani se Kaštelirci žele umiliti Bogu, doduše na razini materije i izvanjskih manifestacija kao što sam prije spomenuo obnavljanjem križa i uređenjem župne crkve, a što je svakako za pohvalu;  s druge strane imamo misionare novog duha, duha ispraznosti i udaljavanja od tradicionalnih vrijednosti, a što sve dolazi sa Zapada: tradicionalno se Kaštelirci početkom studenog sjećaju svojih pokojnih, uređujući njihove grobove i moleći se za njih. " To nije dobro!" - reći će oni - "Ajdemo malo slaviti poganske običaje, ajdemo postavljati cuke sa svijećama, jer je to naša nova vjera! Ajdemo se oblačiti u plahte i noću poput nekakvih duhova plašiti eventualne prolaznike ... " i sviđa se to njima; sviđa se mladima, jer je to neki novi običaj, koji ne nosi sobom nikakove zabrane, nikakove stege duha, mogu raditi sve što im se sviđa i prohtje nalazeći zabavu i u najogavnijim stvarima. Pokazivanje gole guzice će pri tom biti najveće intelektualno dostignuće. Pogledajte.

Ovi se prave Englezima, kako bi što više sličili Amerikancima, ali ne učeći njihov jezik, već uvodeći iskrivljotine u jezik svojih predaka. Tako npr. oponašanje laveža psa (vau!), bit će izraz čuđenja, a imena neće izgovarati kako su to naši stari činili: Biblijsko ime "Sara" neće više izgovarati kako su to generacije prije njih činile, već će to postati "Sera", "Feniks" će postati "Finiks". Nažalost telvizija upravo prednjači s ovakvim umotvorinama.

Roditelji se pritom smješkaju zabavi svoje djece, zanemarujući svoju ulogu roditelja odgajitelja, dok jednom ne shvate svoju kobnu pogrešku, a tada će to bit prekasno. Više nije rijetkost čuti vijest kako su dokona djeca svoju zabavu našli u premlaćivanju ili čak ubistvu žrtve.

 

- nastavak slijedi -



Trampuh Marčelo

Kaštelir, 9. studenog, 2008.g.


     početna stranica