izlet u veneciju
Godine 1984. svake sam srijede išao autobusom s
engleskim turistima u Veneciju.
Bili smo već kod granice (Škofije), kada jedan gost koji je iza mene
sjedio, počeo mi nešto govoriti na škotskom jeziku kojeg nisam
razumio. Pokazivao mi je dvije putovnice. Jedna je bila njegova, a
druga imala je dvije slike i bila je zajednička putovnica nekog
bračnog para. Shvatio sam da je gost tu putovnicu uzeo s recepcije,
ne provjerivši da li je to njegova. Čudno da je nekako imao i svoju
putovnicu. Shvativši o čemu se radi, uzeo sam tu duplu putovnicu i
stavio je u svoj džep. Razmišljao sam kakav bi bio razvitak događaja
da je policija na granici našla tog čovjeka sa svim tim putovnicama.
Oko 11 sati bili smo u Veneciji. Od Trochetta (parkiralište)
nastavili smo put prema središtu Grada vaporetom (vaporetto) kroz
Canal Grande. Slučajno sam opazio sat na ruci našega škotskog gosta.
Bio je to već čovjek u godinama. Sat njegov nije pokazivao točno
vrijeme, već je nenavijen bio samo kao ukras na njegovoj ruci.
Pokušao sam mu to rastumačiti; navio sam mu sat (onda su još rijetki
satovi bili na baterije), uskladio kazaljke s točnim vremenom i u
nekoliko navrata mu tumačio da u 17 sati se svi imamo naći na
Piazetti između dvije kolone. Također sam mu spomenuo, a to sam već
prethodno u autobusu naglasio, ako se netko izgubi, neka traži put
prema Tronchetu, tj. prema parkiralištu gdje nam je autobus.
S gostima smo po već ustaljenom planu razgledali Katedralu, Trg te
otišli kroz toranj sa satom prema mostu Rialto, nakon čega sam
gostima dao slobodno vrijeme. Ponovo sam se obratio tom škotskom
gostu, i ponovo mu rastumačio da dobro pazi na sat.
Već nekoliko minuta prije 17 sati gosti su pristigli na ugovoreneo
mjesto. Odmah sam primijetio da nema staroga Škota. Sačekao sam
10-ak minuta, upoznao goste da nam jedan fali, neka imaju
strpljenja. U međuvremenu sam išao trkom oko Trga sv. Marka u nadi
da ću negdje vidjeti tog gosta. Tek tada sam shvatio ogromne
dimenzije Trga. Škotu ni traga.
Vratio sam se grupi, čekali smo još malo i napokon, nakon punih 45
minuta čekanja, naredio da se vraćamo bez jednog gosta. Nisam mogao
grupu ostaviti da čeka u beskonačnost radi jednog izgubljenog
čovjeka.
Vraćali smo se vaporetom prema parkiralištu. Bio sam zaokupljen
mislima oko tog gosta. Bit će to meni prvi slučaj da se vratim s
izleta bez jednog gosta. Neugodna je to stvar...
Iskrcali smo se na Tronchettu i krenuli prema svom autobusu. Kad
gle! tamo u autobusu sjedi naš Škot i dimi pipu. Uistinu iznenađenje
kojemu se nisam nadao. Dakle, stari se Škot izgubio u Veneciji, ali
je ipak zapamtio moje instrukcije što tom prilikom učiniti. Da
naglasim, da tada nije bilo tih mobilnih telefona što ih gotovo svi
imamo, da nisam imao nikakovu vezi ni sa šoferom niti s bilo kim
drugim.
Vratili smo se sretno kući, doduše s nešto zakašnjenja, ali bio sam
sretan što smo svi putnici bili na broju. Izlazeći iz autobusa, Škot
mi je u džepić na košulji ugurao novčanicu napojnice.
Onu duplu putovnicu sam vratio recepciji hotela. Recepcioner je
potvrdio da su to njegovi gosti.
Kasnije sam pogledao novčanicu kojom me stari gost počastio. Bile su
to škotske funte. Njih nisam mogao nigdje zamijeniti za dinare, jer
navodno da se one ne mijenjaju. Kasnije sam to kod više banaka pitao
i uvijek dobio odgovor da njih ne mogu zamijeniti, tako su meni
ostale u novčaniku kao uspomena na put u Veneciju i uspomena na
starog Škota.
Više godina kasnije našao sam se u inozemstvu. Nešto mi je trebalo
novaca, a njih nisam imao dovoljno. Sjetio sam se tada onih škotskih
funti koje sam uvijek nosio sobom i uputio se prvoj mjenjačnici,
očekujući da ću i od njih dobiti odgovor da mi novac ne mogu
zamijeniti, ali ipak me nešto tjeralo da to učinim.
Pružim radniku mjenjačnice te funte odmah upitavši ga da li primaju
škotske funte. Začuđujućom mirnoćom mi radnik ogovori potvrdno. Opet
sam mu postavio isto pitanje, ne vjerujući da sam dobro čuo odgovor.
Sada me taj čovjek nekako čudno pogledao, uzeo novac i nabrojio
lijepu svotu lokalne valute. Sve sam to s nevjericom gledao, uzeo
novac, počastio ga jednom novčanicom i ispričao mu cijelu priču...
rastali smo se svaki na svoj način sretni: on je od mene dobio
lijepu napojnicu, a ja sam dobio više novaca nego što mi je u tom
trenutku trebalo. Još sam jednom u mislima sreo starog Škota i
zahvlio mu na daru koji je meni u pravom trenutku pomogao. Tko još
kaže da su Škoti škrti ljudi?!
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
