|
Dok je trajao rat u Bosni i Hrvatskoj i tamo bio
UPROFOR, mnogi su napustili profesiju nastavnika engleskog
jezika i išli tamo služeći kao prevodioci. Višestruko veća plaća
od učiteljske bila je za to dovoljni motiv. S druge strane su
škole ostale bez nastavnika engleskog jezika.
Jednoga dana zazvoni kod mene telefon. Na liniji direktor škole.
Zamolio me, bih li želio preuzeti ulogu nastavnika engleskog
jezika, jer su oni ostali bez dotičnog učitelja. Nisam ga pitao
odakle mu informacija da znam engleski jezik, ali je informacija
bila točna.
Dosta godina unatrag radio sam u jednom hotelu kao noćni
recepcioner. U hotelu je bilo dosta Engleza. Meni je uglavnom
bilo dovoljno da znam brojeve, to sam lako naučio, što je bilo
potrebno kada su pitali ključ svoje sobe. Već s prvom plaćom
kupio sam si gramofon i ploče s tečajem engleskog jezika i
započeo učiti meni do tada taj nepoznati jezik.
Završila je sezona i bio sam opet kući. Ovdje sam susreo
prijatelja koji mi se pohvalio da je i on kupio ploče s tečajem
engleskog jezika. Bila je to lijepa prilika da zajedničkim
snagama krenemo u osvajanje novog jezika. Tako smo se i
dogovorili. Obećao mi je navratiti do mene. Međutim, on nije do
mene došao. Puno kasnije smo se negdje sreli i upitao sam ga u
čemu je problem da nije do mene navratio. "Marčelo" - rekao mi
je - "za učenje jezika trebao bih imati stereo gramofon, a ja
toga nemam..." To mi je rekao s tolikim samouvjerenjem da me
zadivio i stoga se još dan danas sjećam te njegove izjave.
Dakako, nije bio problem u tehnici, već u njegovoj glavi.
Uglavnom on je već na samom startu odustao. Za razliko od njega
ja sam jezik naučio.
Tako sam započeo raditi kao učitelj engelskog jezika. Imajući
traumatska iskustva iz svog osmogodišnjeg školovanja, o čemu sam
već pisao, posebno sam pazio da u svom
radom budem korektan i prema svima jednak. Svoju ulogu učitelja
smatrao sam kao pomoć onima koji žele naučiti predmet; drugima
koji iz nekog razloga ne žele ili ne mogu učiti jezike, nisam
želio pokazivati moć, već na kraju godine pustio ih s minimalnom
ocjenom u slijedeći razred.
Bili smo pri kraju školske godine. Godinu sam priveo kraju. I
slijedeće školske godine zapalo me da radim isti posao. Ovoga
puta započeo sam posao od početka. Već u petom razredu sam
zahtjevao od učenika da nauče transkripciju engleskog izgovora,
što su djeca i naučila. To nije uopće teško i učenici su s
lakoćom to naučili. To je bilo pravo vrijeme da te stvari nauče,
kasnije će im to biti od velike koristi. To bi bilo nešto kao
tablica množenja za matematiku. Uistinu ne shvaćami ne vidim
razloge zašto neki nastavnici ne uče to djecu.
Dvojke sam relativno lako davao, dok za više ocjene zahtjevao
sam da iza njih stoji rad i znanje.
Opet mi naviru uspomene iz svog školovanja: sa mnom je u
razredu bila učenica koja je iz svih predmeta imala odnosno
morala imati peticu - ne znam po kojim kriterijima i to od
prvoga do osmoga razreda. Svojim znanjem to nije uvijek
zaslužila, u nekim predmetima čak je bila i veoma skromnoga
znanja, a ipak joj je dodijeljena petica, a na kraju godine
dodatno priznanje kao najboljoj učenici u razredu. Nikada nisam
mogao razumijeti tu logiku.
Tako sam učenicima dijelio ocjene prema njihovom znanju. Svaka
je ocjena imala svoje pokriće, osim dvojke, koja je često mogla
biti jedinica.
Predavao sam u Kašteliru, Višnjanu i Vižinadi.
Tako jednom zgodom dok sam bio u Vižinadi dok sam učenicima dao
neki pisani zadatak, listajući školski dnevnik, okrenuo sam
stranice "bilješke" i tu našao podatak koji me zaprepastio. Sada
citiram po sjećanju, ali sam si to negdje zabilješio i čim nađem
ovu bilješku, doslovno ću je prenijeti:
"Roditelji su iskazali nepovjerenje kako Marčelo Trampuh predaje
djeci engleski jezik. Djeca su izgubila volju za učenjem tog
jezika i boje se doći na nastavu ..."
Još je tu bio potpis nastavnice A. J.
S ovom nastavnicom sam se često susretao u zbornici, ali nikada
mi nije ništa rekla. Dakle, optužbe bez ijednog argumenta; meni
kao prvom zainteresiranom za to nitko nije ništa rekao, dakle
iza leđa netko, kukavički sije sjeme zla. Nečasno je to i
podlo, posebno za jednog pedagoškog radnika.
Učenicima sam naložio da u tišini rade do kraja sata. Otišao sam
do telefona i nazvao ravnatelja upoznavajući ga s tim nalazom.
Još sam rekao da takvu klevetu ne mogu mirno podnijeti: ako je
to istina, onda u školi neću više raditi; ukoliko pak nije, onda
se to ima isto tako javno utvrditi.
Slijedećeg dana je ravnatelj došao razgovarati s razredom bez
moje nazočnosti i priopćio mi da je sve u redu.
Ona bilješka je u dnevniku premazana korektorom! Izostala je
bilo kakva, pa i najblaža kritika postupku spomenute nastavnice
A. J.
To su meni već poznati obrasi ponašanja određenog kruga ljudi,
koji obilno rade iza leđa drugome, a u svakidađnjem kontaktu se
smješkaju.
Međutim, ja ne znam koliko je još eventualnih sličnih bilježaka
bilo na drugim mjestima, ali mi je bilo jasno da aktivno rade da
me uklone s tog mjesta, ne zato što bih loše predavao, već zato
što im moje ime smeta.
Nešto prije početka nove školske godine navratio sam u središnju
školu u Višnjan. Trebao sam s ravnateljem razgovarati što
planira sa slijedećom školskom godinom. Tajnik me uputio u
prostoriju gdje je upravo u toku bila nekakva sjednica upravnog
vijeća. Pokucavši na vrata, čuvši "da" ušao sam u prostoriju.
ovdje njih 5-6. Nekako začuđeno su me pogledali, a jedan od njih
je spasio sistuaciju riječima "... zaključujem da smo
apsolvirali ovu točku dnevnig reda..."
U razgovoru s ravnateljem doznajem da je na moje mjesto primljen
novi nastavnik s titulom magistra. Čak mi je i njegovu "diplomu"
pokazao. Bio je to nekakav papir fotokopiran na način da je
većina teksta bila nečitka i sva zasjenjen crnom bojom. Nisam
ništa želio komentirati na takvu "diplomu" prepuštajući ih da
nastave svoju igru. Ja sam našao posao u drugoj školi.
Bilo mi je jasno da riječi kolege kako su "...apsolvirali ovu
točku..." kako su upravo o mojoj smjeni raspravljali. Ljudi
vični partijskom duhu kroz desetljeća su samo primali
"mišljenje" odozgor i njega potvrđivali. To im se toliko usadilo
u karakter, da još danas se ponašaju po tom obrascu. Lakše je
potvrditi nametnute stavove "odozgor" nego se njima
suprotstaviti, pa makar i pri tome drugome nepravdu činili. I
slično ratu gdje se oružjem daleko od protivnika njega napada i
uništava ne videći njegovu krv i patnju, tako i ovi pojedinci
ispaljuju otrovne strijele svojih riječi i odluka iza leđa osobe
na koju se to odnosi. U susretu s napadnutom osobom svoju rabotu
licemjernim smješkom maskiraju.
Počela je nova školska godina. Ja se našao u novoj školi i novoj
sredini. Moji su dotadašnji učenici dobili novog nastavnika...
Kaštelir, 31. listopada, 2007.g.
priča se nastavlja: general
|
