nogometaš
Svojevremeno bio sam od tadašnjih vlasti
namješten u "Adriatikturistu" - firmi koja je imala svoje
sjedište na glavnom porečkom trgu. Namješten sam, ali nije mi
dodijeljeno nikakvo radno mjesto. Humor je to kojeg mi je
priređivala tadašnja "avangarda radničke klase", a to sve stoga
što sam odbio pokloniti se njihovoj Partiji i odbio postati
njihovim članom. Bez obzira na poznavanje više stranih jezika,
na kvalifikacije koje sam stekao iz turističke i ugostiteljske
struke, izmislili su apsurdnu priču kako mi ne mogu pružiti
adekvatno radno mjesto. Poput nekakvog refrena, tu sam misao
slušao kome god se obratio i upozorio na apsurdnost svog
položaja.
Jedanom sam prilikom navratio u "Žutu kuću" tj. zgradu do
policijske postaje u kojoj je sjedište imao sekretar Partije,
tada je to bio drug H.B. U razgovoru s njime upoznao sam ga sa svojom
situacijom, ali nije imao hrabrosti i snage da se suprostavi tom
očiglednom apsurdu i gluposti. Ja sam želio čuti konkretne
odgovore na svoja konkretna pitanja i na tome inzistirao. U
jednom trenutku, vidno dirnut mojim izistiranjem, uputio mi je
ove oštre riječi:" Pazi, znaš ti s kime razgovaraš!?" I tako,
osim razgovora i spoznaje da, iako je on formalno bio šef svih
komunista u Poreču, netko drugi njime u sjeni vlada i određuje
njegovo ponašanje, nisam postigao ništa.
Toga sam čovjeka sreo 20-ak godina kasnije. Prijateljski smo
razgovarali. Rekao mi je kako je prebrodio tešku bolest. Uistinu
sam bio iznenađen tonom kojim smo razgovarali i spomenuo sam mu,
bez ikakvog prijekora, rečenicu koju mi je kao sekretar Partije
bio tada uputio. Iznenadilo ga kako sam to zapamtio. Rastali smo
se i pružili ruku jedan drugome. Da li njegova bolest ili druge
neke okolnosti, učinile su tog čovjeka veoma bliskim mojim
političkim i moralnim stavovima, što se prije 20-ak godina moglo
teško zamisliti.
Tako sam dolazio na "posao" svaki dan, a da nisam ništa radio. U
agenciji su radile dvije kolegice i tako pokrivale jutarnju i
popodnevnu smjenu. Sigurno je to i njima bilo čudno, što sam ja
tu postavljen bez ikakvih zaduženja. Da ipak njima olakšam
život, predložio sam da barem nedjeljom mogu one ostati kod
kuće, da ću ja raditi njovu smjenu. Složili smo se u tome.
Jednom zgodom mi je kolegica pružila omotnicu u kojoj je bila
avionska karta za let Pula-Beograd i zamolila me da je predam
gospođi J. koja će doći tu kartu podignuti. Ova gospođa je imala
istaknutu ulogu u političkom životu Poreča. U toku dana je ta
gospođa (J.) došla po kartu i ja sam joj uručio omotnicu u kojoj
je bila spomenuta karta. Drugi dan kada sam došao na "posao"
odmah sam pozvan kod tadašnjeg direktora koji se izvikao na mene
da sam dao avionsku kartu s pogrešnim redom letenja, te da je
gospođa od jučer iz toga razloga izgubila let za Beograd. Ja
sam se branio činjenicama da nisam sastavljao podatke za kartu,
već samo kao posrednik nju predao. Taj nije htio to nikako čuti,
već me napadao da sam osobno kriv što je gospođa izgubila let za
Beograd. Vidim da je "drugovima" taj događaj dobro došao kako bi
mi na teret stavili nove nepodobštine.
Kada je istoga dana došla u smjenu kolegica (M.) koja je
sastavila kartu, iskreno je izjavila pred direktorom da je to
njena greška i da ja s time nemam ništa. Time je direktor
izgubio temelje svoje argumentacije da me dalje napada. Ostajem
zahvalan kolegici (M.) što je tako postupila. Da je netko drugi
na njenom mjestu, mogao je krivicu svaliti na mene i sebi
priuštiti pohvale i priznanja koje bi uslijedile.
Upozoren ovim događajem, postao sam svjesiji svog položaja:
"drugovi" su me ovdje namjestili i jedva čekaju da nađu nekakvog
povoda da me se riješe.
Tako jednom prilikom, bila je nedjelja kada sam sam radio, uđe
gospodin, tada drug, pruži mi neki papir i naredi: "Pošalji to
teleksom!". Iako sam znao rukovati teleksom, odbio sam to
učiniti iz slijedećih razloga: 1. požda je taj neki provokator i
sutra ću biti terećen što sam poslao poruku, ili 2. čovjeka
uopće ne poznam i što da dozvolim da mi on nešto naređuje.
Jasno sam mu rekao da nisam ovdje da svakome koji dođe u
agenciju šaljem njegove privatne poruke teleksom. Rekao sam mu još da
njega uopće ne poznam i to je razlog više da ne postupim po
njegovom naređenju.
"Zar ti mene ne poznaš!? Ne znaš tko sam ja?!" to ga je jako
začudilo i uvrijedilo. Bio sam iskren u svom iskazu: njega nisam
nigdje u životu susreo niti znao za njega. Tako je on u više
navrata iskazivao čuđenje što ga ne poznam. Sada sam ja
inzistirao neka mi se predstavi. Napokon je to nevoljko učinio i
dalje se čudeći što ne znam za njega. Čovjek je to bio koji se
bavio nogometom i smatrao da je to jako važno. Za mene to nije
ništa značilo. Napustio je agenciju gunđajući kakav sam ja to
čovjek koji za njega nije nikada čuo, ali teleks poruku mu nisam
poslao.
Više godina kasnije, već su komunistička vremena bila iza nas,
sreli smo se u jednom restoranu. Zapalo ga da sjedi za stolom
tik do mene. Nakon nekih općenitih rečenica obratio mi se ovim
riječima "Marčelo, reci mi, ma zašto su te ono z-bavali?"
Eto,
morao se i on prilagoditi novim vremenima. Nedugo zatim je
čovjek umro.
