milicioner (policajac)
Milicioner - tako se nazivao policajac u vrijeme
Jugoslavije. Kako je meni bio onemogućen svaki rad, o čemu sam već
pisao, nalazio sam si posao među našim hotelima kod autobusera: u
proljeće i jesen puno gostiju dolazi autobusima na odmor u Istru.
Vođe grupa, a i šoferi su često željeli organizirati koji izlet i
time nešto zaraditi, ali bez lokalnog vodiča im to nije
bilo jednostavno. Tako sam dolazio u kontakt s njima i znajući
jezike nudio uslugu turističkog vođenja. Tom prilikom sam zaradio
nešto novaca, a gosti su redovito uz to mene nagrađivali
"trinkgeldom" tj. napojnicom, što je sve dobro došlo.
Nedavno (21. prosinca, 2007. godine) je ukinut granični prelaz
Škofije. Taj smo prelaz koristili putujući često u Trst po
svakidašnje stvari koje ovdje nismo mogli kupiti. Cijela je
Jugoslavija ovuda prolazila u "shopping" u Italiju, ponajviše u
Trst, a kasnije u novo središte u Palmanovu, nekada radi svojih
potreba, a često radi preprodaje robe koje je kod nas, a posebno u
istočnim republikama, nedostajalo. Prelazeći granicu, uvijek s nešto
straha da ne bi carina stvari (redovite iznad maksimuma dozvoljenog
zakonom) zaplijenila.
Jednom prilikom sam s grupom turista ugovorio posao da njih vodim u
Veneciju. Veneciju sam dobro poznavao, jer sam često s turistima
istim poslom nju posjećivao. Venecija jest veoma traktivna za
turiste, gotovo svi je žele posjetiti. Krenuli smo tako na put
autobusom iz Poreča. Putem sam turistima govorio nešto o Istri i
njenoj povijesti. Ubrzo smo se našli na graničnom prelazu Škofije.
Videći autobus sa njemačkom tablicom, carinik nije niti pregledavao
putnike, dok je milicioner (policajac) često samo tražio da se
pokažu pasoši (putovnice).
Nekako se predosjećao raspad Jugoslavije, pa se čak niti ta
reducirana procedura nije poštivala, već su graničari od šofera samo
tražili koju bocu pive, koju su redovito on imao za svoje goste u
malom frižideru do sebe.
Milicioner je od mene zatražio pasoš kojeg sam njemu pružio. On ga
pogleda, upita me kamo idem. Odgovorih: "u Veneciju". On se meni
nešto zasmije i kaže mi da ne idem. I tako nekoliko puta, što mi je
bilo čudno. Na kraju mi pokaže pasoš i u njemu onaj rok valjanosti.
Ta mu je valjanost već odavno bila istekla. Kada sam to vidio, našao
sam se u čudu što ću sada: grupa sama bez mene ne može u Veneciju, a
ja ne mogu s njima... Milicioner, vjerojatno dobro shvaćajući moj
položaj, pruži mi pasoš, da mi znak da uđem u autobus, digne rampu i
autobus krene svojim putem prema Veneciji. Bila je to humana gesta
tog milicionera koji je vidio da su ljudi i njihovi odnosi iznad
suhoparnih pečata, rokova i državne birokracije. Nisam mu ni "hvala"
uspio reći.
Mi smo toga dana vidjeli Veneciju i sretno se vratili kući. Nedugo
nakon toga je Jugoslavija počela se raspadati, a sada je i sam
prelaz Škofije ukinut. Ostala mi je živa uspomena na tog anonimnog
policajca koji, iako je imao vlast da mene ne pusti na put u
Italiju, to ipak učinio jer je bio čovjek. Hvala mu.
> > 1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16 < <
