esperanto
1976. g. pripremajući za jedan omladinski list članak o esperantu koji je uključivao intervju sa starim esperantistom, glavni urednik me upozorio da se moram prije samoga intervjua diskretno raspitati o tom gospodinu što je on za vrijeme II. svjetskog rata radio. Ako je bio na pogrešnoj strani, onda nema za njega mjesta u novinama.
Model je to kako su tadašnje novine radile: hvaliti Partiju i njene pripadnike, moglo se činiti do krajnjih granica, međutim tu su bile kategorije građana kojima se nije smjelo dati pristupa u medije.
1981. godine bio sam zaposlen u Poreču u "Školjki". Svega stotinjak metara dalje nalazila se tzv. Žuta zgrada. To je bila prvostolnica KP u kojoj je uredovao Općinski sekretar KP. Tu su imale sjedište još neke organizacije kao SSRN (Socijalistički savez radnoga naroda),OKSOH-e (Općinski komitet saveza omladine Hrvatske). Ovome zadnjemu sam ponudio ideju o organiziranju tečaja međunarodnog jezika esperanto. Odgovorni je tu ideju podržao, sastavio plakate koje smo izvjesili na nekoliko punktova u Poreču.Za izlazak iz firme bila je potrebna pisana dozvola koju mi je svojim potpisom potvrdio tadašnji pretpostavljeni K.J. kojega sam već u prethodnim "crticama" opisao. To navodim, jer sam prethodno u nekoliko navrata, po ovakvoj proceduri, odsustvovao s posla na desetak minuta radi razgovora sa sekretarom OKSOH-e. Razgovor sa nekom političkom osobom bio je hvalevrijedni čin, dostojan divljenja za oči tadašnjeg političkog života. Međutim, za mene je to bio jedinstveni slučaj: uskoro mene zove direktor i govori mi kako je čuo da ću držati navedeni tečaj međunarodnog jezika. Tražio je od mene da donesem potvrdu da neću na tom tečaju zarađivati. Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi: došao nalog Partije da se spriječi moj rad!
Iako nisam dogovarao nikakove
honorare, nisam htio zatražiti zahtjevanu potvrdu. Ako im je
stalo do toga, neka si je sami zatraže!
Kada sam o tome govorio spomenutom Sekretaru, on se ponio
kao prava kukavica, nešto muljajući mi pokušao reći da je on tu nemoćan.
I on je bio sluga svoje Partije koja mu je naređivala što će i kako će
raditi i misliti!
U firmi sam slijedećeg mjeseca
dobio umanjenu plaću, jer sam "odsustvovao od posla radi
svojih privatnih stvari". Iako sam iz firme izbivao s
pisanom potvrdom svog šefa, on je svoj potpis zanijekao
izjavivši da nije znao što potpisuje!
Dakle, radi angažiranja društveno korisne aktivnosti, bio
sam kažnjen. O tom događaju sam upoznao tadašnje odgovorne
pri Savezu za esperanto Hrvatske, no ni oni nisu našli
potrebnim da reagiraju, prepuštajući me slobodno događanjima
koja će slijediti.
Uslijedila je moja žalba organima u poduzeću, da bih konačno zatražio svoju zaštitu na sudu. Tada je to bio Sud udruženog rada. Firmu je zastupao pravnik "Plave lagune" (S.D.), koji je revnosno branio stavove firme, tj. Partije.
Moje obraćanje sudu naišlo je
na jak odjek kod firme: odmah je sekretar Partije firme
sazvao sve članove KP (Komunističke partije) koji su tada
imali titulu "avangarde radničke klase". Dnevni red je imao
samo jednu točku: Trampuh Marčelo. Bio sam i ja pozvan, iako
nisam bio član Partije. Tu se razglabalo o mojim postupcima
i zaključeno je neprihvatljivim da tražim svoje pravo na
sudu. Istaknuti član Partije, inače ložač parnog kotla, drug
P. dao je prijedlog rješenja:
"Drugovi, mi bi trebali zabraniti drugu Trampuh da se obraća
Sudu i time bi problem bio riješen!"
"Pjero" - rekao sam na to - "dopustite da branim Vašu čast i
čast firme u kojoj radimo, jer ako takvu glupost izglasate,
bit će velika sramota za sve nas..."
Nedugo zatim bio je priređen
novi sastanak u firmi. Tom sastanku su prisustvovali svi
zaposleni. Tu se na mene vršen pritisak da povučem svoj
zahtjev Sudu, jer da će se to i bez suda riješiti.
Sekretarica (S.I), se glasno rasplakala, da ih ja "...sve
maltretiram..." jer da se na svaku nujihovu odluku žalim. To
je bila samovoljno provociran histerijčki napad s ciljem
ulagivanja direktoru. Ta ista sekretarica nije znala reći
niti jednu pametnu, pa je na taj način dala "doprinosa"
kampanji protiv mene.
Proces na sudu radi umanjene plaće vodio se u nekoliko ročišta. Na kraju sam parnicu dobio.
Da bih završio proces do kraja, zatražio sam izvršenje sudske odluke, tj. nalog Suda da se meni isplati zakinuti iznos plaće.
Sada je spomenuti pravnik zastupao suprotnu tezu da je meni isplaćen taj iznos radi kojega sam se sporio. Iako sam mogao njegov stav osporavati, nisam to učinio, žrtvujući sporni iznos i time dokazujući njemu kao "vrsnom pravniku" njegovu potpunu nekompetentnost: bilo mu je dovoljno spomenuti da je meni isplaćen sporni iznos i Sud bi bio odmah postupak obustavio, ali on je uporno dalje spor vodio. To je izazvalo jako čuđenje i iznenađenje kod Suda.
Nastupom novih prilika u našem društvu, drug pravnik je čak u novinama dao svoju izjavu kojom je dokazivao da je on "...lojalni građanin našega društva...". To mu je trebalo u trenucima dok je mijenjao boju svoje političke košulje osjećajući se ranjivim i nesigurnim. Iako tada zagriženi član Partije, danas uspješno glumi svoju novu ulogu.
Spomenuti iznos mi uistinu nikada nije bio isplaćen.
U firmi sa mnoj je radila djevojka koja se bavila pjevanjem. Njoj nije ni bila potrebna nikakova dozvola izlaženja iz firme, jer je ona kao "podobna" osoba bila toga oslobođena. Njoj zbog odsutstva s posla nije bila umanjivana plaća.
