duh vremena

Nepotrebno je argumentirati koliko je čin darivanja vlastite krvi plemenit i pohvalan čin.
Prvo darivanje krvi ostvario sam još kao srednjoškolac. Kasnije ću to još više puta učiniti.
Tom prilikom je razred koji sam pohađao u velikom broju odazvao darivanju.
Ostale su škole također bile uključene u akciju darivanja krvi, ali odaziv nije bio u toliko velikom broju kao mog razreda.

Slijedećeg dana su lokalne novine pisale o tom događaju, hvaleći akciju.
To bi bilo sve u redu, da nisu nas, jednu vjersku školu, ispustili spomenuti, iako smo bili najbrojniji.
Netko će reći da je to bila greška, ali greške nije bilo. Sve je bilo u skladu s duhom onog vremena.
Bilo je to vrijeme kada se o religiji još govorilo kao "opijumu za narod", a od vremena do vremena su novine pisale o "neprijateljskom" djelovanju Crkve; crkveni se blagdani nisu uopće spominjali...
Neoportuno je bilo za novinara pohvaliti da su ti "nazadnjaci" kako se često znalo čuti, bili plemenitiji u većem broju od ostalih, a istovremeno su bila usta političara puna demokracije, jednakosti, slobodnog ispovijedanja vjere itd, a djela njihova su govorila suprotno.

Ovdje u selu ima čak primjera da su ljudi svoje umrle pokapali civilno, jer je čovjek od vlasti prijetio da će im uskratiti penziju ako ih pokopaju po crkvenom obredu. To je bila ta demokracija i poštivanja drukčijih životnih opredjeljenja koje je provodila "avangarda radničke klase" kako su se često znali nazivati.

Još nekoliko primjera:

Delegacija visoko rangiranih političara boravila je u Poreču. Netko obrazovan među njima želio je razgledati Baziliku i zatražio uslugu lokalnog kolege. Ovaj je delegaciju dopratio do portala Bazilike i obratio im se riječima: "Drugovi, ovdje vam je Bazilika, ja tamo ne ulazim!" - vjerojatno misleći da će time obesčastiti svoj komunistički duh.

Čovjeku u selu bila majka na samrti. Željela je crkveni sprovod. Žena je umrla. Sin, ne poštujući želju majke svoje, pokopao je civilno dokazujući time da je on pravi "komunist".

Sveučilišni profesor socijalne psihologije čija sam predavanja slušao sat je svojih predavanja posvetio izrugivanju vjere na najvulgarniji način, jasno pokazujući svoj stav za kojega su se pohvale primale.

Sve su to bila djeca duha svoga vremena.