direktor
Hotelska recepcija. Pritužio se gost da je vjetar otkinuo trošan
kapak prozora apartmana koji pao na njegov auto oštetivši ga.
Uistinu, takav slučaj je rijedak da bih odmah znao detalje kako ga
riješiti. Srećom je direktor bio tu (njegova je kancelarija bila tik
do recepcije). Objasnio sam gostu da je bolje da skupa odemo do
direktora, jer takav slučaj još nisam imao, da će on znati kako taj
problem riješiti.
Otišli smo do njega. Objasnio sam mu o čemu se radi. Direktor M.
nije znao ni riječ njemačkog jezika, jezika na kojemu je gost
govorio. U ono vrijeme se od direktora takvo znanje nije niti
tražilo, važnije od svega jest da je bio odani član Partije - tada
je to bila jedina KP (komunistička partija).
Vrativši se na recepciju, šef recepcije se ulovio za glavu: "Što si
to učinio?!"
Nisam razumio u čemu je problem, jer mi se činilo da sam korektno
postupio. Pozvao me u svoju kancelariju, zatvorio vrata i objasnio
mi da to nikada više ne činim! tj. ako neki gost pita za direktora,
moram reći da je na službenom putu za Beograd, da je upravo krenuo,
te da ga sigurno neće biti natrag barem za tri sedmice, jer će do
tada vjerojatno gost već otići kući. Smrtni je grijeh bio suočiti
direktora s njegovim totalnim nepoznavanjem stranog jezika
Kasnije je, uistinu, bilo slučajeva kada su gosti tražili razgovor s
direktorom. On se šetao holom hotela, a ja gostu bio prisiljen
tumačiti da je na službenom putu, da je upravo krenuo za Beograd...
U tom istom hotelu radio je i direktorov brat kao noćni čuvar.
Seljak, vičan radu na zemlji, nije se mogao nositi s noćnim radom,
pa ga je često san svladao. Kao direktorov brat nije trebao brinuti
da bi radi toga mogao snositi posljedice.
Moj prvi susret izgledo je ovako: Ljeto. Dolazi čovjek na recepciju
u zimskoj bundi. Bio je to taj čuvar. Čudilo me da ljeti nosi debelu
bundu unutra presvučenu kožom i vunom. Otišao on u malu kancelariju
iza recepcije, sjeo za stol, pokrio se tom bundom preko glave i
uskoro sahrkao. Hrkao je uistinu jako, kao da je na nekakvom
natjecanju za hrkanje. Otišao sam do najvišeg kata hotela i tamo sam
još jasno čuo njegovo gromoglasno hrkanje iako su vrata kancelarije
gdje je on "pilio" bila zatvorena.
Kako sam od kolega uskoro doznao, on je imao običaj leći u barku,
jer je blizu bila mala lučica, i tu odspavati svoj dio smjene.
Omladina koja je to primijetila, je jednom prilikom odvezala barku i
gurnula je na more. Tako se naš čuvar našao na moru, a morem je
odzvnjalo njegovo hrkanje. Kada se kasnije probudio, nemalo se
iznenadio. Nakon toga nikada više nije ulazio u barku na spavanje,
već to činio na drugim mjestima na kopnu.
Kasnije ću jednom prilikom dati svoju zamolbu na raspisano slobodno
radno mjesto. Iako su po zakonu bili obvezni dati odgovor u nekom
roku, nisam primio nikakovu obavijest. Išao sam potražiti odgovor i
bio upućen upravo prije smpomenutom direktoru koji je bio
predsjednik komisije za prijem novih radnika. Otvoreno mi je rekao
da nisam primljen, je da nisam osoba od povjerenja...
