Firma u kojoj sam tada radio imala je svoju
telefonsku centralu. Nju je opsluživao portir. Vremenom,
vjerojatno zbog
dotrajalosti, počela je otkazivati u radu.
Tu je bio i direktor (S.E.)koji je mislio da se u sve razumije. Jednom
prilikom je došao do portira ljut što nije mogao biti spojen
na broj koji ga je pozvao. Otišao u sobicu iza portira gdje je
centrala bila smještena, otvorio njene metalne poklopce i gledao
kako bi je osposobio. Videći mnoštvo jezičaca releja, zaključio
je da to treba podmazati kako bi proradila.
Odmah je dao
naručiti jedan sprej, konkretno WD40 i njime je prskao
kontakte releja. U tom trenutku sam nekom prilikom došao do
portira i vidio kako naš direktor obilno spreja po centrali.
Upitao sam ga što to radi, a on mi rastumači svoju misao o
podmazivanju releja. Odgovorio sam mu da radi sasvim pogrešnu
stvar, jer da ovaj sprej sadrži ulje koje će samo izolirati
kontakte releja i time spriječiti prolaženje struje kroz njih. Shvatio me je.
Odmah je dao naručiti bocu razrjeđivača i sada je on velikom
četkom namočenom u razrjeđivač odmašćivao kontakte koje je
upravo bio obilno nauljio.
Sve to centrali nije pomoglo.
Uskoro je "Končar" montirao novu centralu. Monteri su ostavili
servisnu knjigu s više od sto stranica, gdje je centrala bila
opisana do u najsitnije detalje. Ova je knjiga bila pohranjena u
mojoj kancelariji. U trenucima kada nisam imao drugog posla
listao sam ovu knjigu i iz nje zapamtio jedan detalj koji je
važan za nastavak ove priče.
Koji mjesec kasnije, jedan me poznanik upozorio, da direktor
J.S i njegova desna ruka K.J. šire klevete o meni. Napominjem da je taj poznanik bio Srbin i
svojim je postupkom prema meni bio puno moralniji od onih Hrvata
koji su te iste klevete čuli, ali su na njih šutjeli i svojom
ih šutnjom odobravali. I ovom mu prilikom zahvaljujem.
U nemilosti u kojoj sam se tada našao, bilo je i onih (a to su
svi redom bili Hrvati) koji su sada vidjeli priliku da
se i oni istaknu meni priređujući kakvu svinjariju za koju će
biti od nadležnih pohvaljeni. O tome sam već nešto pisao, a još
ću. Međutim, to sve nije bilo dovoljno.
Kancelariju sam dijelio još s
prije spomenutim (K.J.) koji je
pripadao vladajućoj strukturi. S njime nisam mogao voditi
nikakav
smisleni razgovor osim o povrću. Čovjek je to bez svoga ja; za
njega je svaka pa i najmanja sugestija direktora bila njemu
zapovijed koju je bezpogovorno izvršavao; veoma je bio podložan
sugestiji.
Tako jednom prilikom došao trgovački putnik koji je
prodavao knjige; nudio je nekakav adresar firmi, stvar nama potpuno
nepotrebna, ali
je njega (K.J.) za čas pridobio. Gospodin K.J. - tada drug K.J. je
naručio adresar, ovjerio svojim potpisom i pečatom firme.
Trgovački
putnik je zadovoljan otišao.
Kasnije je čuo od direktora da nam taj adresar nije uopće
potreban. To je gospodina/druga K.J. bila zapovijed: on je dva
dana
zivkao telefonom po firmama pitajući da li je kod njih prodavač
kod kojega je naručio adresar. Nije ga uspio dobiti, pa je čak
napisao dopis njegovoj firmi kojom je želio otkazati narudžbu
doslovce tim riječima "... jer nisam znao što potpisujem..." Ne
znam kako je ta njegova akcija završila, ali znam da je uživao
svu podršku direktora, jer, kao i uostalom skoro svugdje,
najviše se cijeni bespogovorna poslušnost.
On me ubrzo je čak i prestao nazivati mojim imenom, našao je
nekakav nadimak da me na taj način više ponižava, a sebe usrećuje.
Drugom nekom prilikom razgovarali smo o povrću. Tu se on osjećao
slobodnim i mogao je bez cenzure razgovarati. Dok smo bili u
dubini razgovora o povrću, stanem u razgovoru, pogledam ga u oči
i postavim mu slijedeće pitanje: " Druže K. zašto meni zlo i
nepravdu činite!?!"
Iznenadio sam se njegovom reakcijom: lice mu se posmeđilo,
iskrivilo u svim smjerovima i čovjek briznuo u plač. Gorak je to
plač bio. Jauk i zapomaganje u suzama.
Čovjek je otrčao u WC dok se tamo nije
smirio. Netko je njega vidio u tom stanju, da bih kasnije bio
optužen da sam njega maltretirao, ali nisam. Razmišljao sam o
psihi tog čovjeka i o mehanizmu koji je njega doveo do takve
reakcije.
Vremenom sam sebi stvorio model psihe tog čovjeka: već sam iznio
da je bio veoma podložan sugestiji pretpostavljenog; svoga ja
nije imao, odnosno bio je duboko potisnut. U takvom stanju od je
bio kadar zlo činiti, rekao bih ne svojom voljom, već nametnutom voljom, nešto poput zombija.
Ako uspijem njegovu
svijest koncentrirati na njemu neko nezabranjeno područje
(povrće) iznenadnim pitanjem uspio sam kao kroz neki zid doći do
njegovog uspavanog ja koje je u tom trenutku shvatilo svu
tragiku svog položaja. U nemogućnosti da uskladi stanje svog
potisnutog ja i djelovanja koje u biti nije njegovo, već
nametnuto
tuđom voljom rezultiralo je to pravim traumatskim šokom. To su
veoma mučne scene koje je on prolazio.
Kasnije sam čitao knjigu A. Ždanova: "Primalni krik" koji opisuje
ovakve reakcije svojih pacijenata. On je svoje pacijente u
takvo stanje dovodio hipnozom. Svoju sam teoriju morao nekako
dokazati: odlučio sam napraviti eksperiment.
Uistinu, točno slijedeći model ličnosti kojeg sam sebi
predstavio, provocirao sam ponovo identičnu reakciju. Dokaz je
to meni
bio da je drug K.J. teški psihički bolesnik, da se njime služi
direktor kako bi meni nanosio zlo.
Ponovo sam optužen da sam ga
maltretirao i vikao na njega, što nije bila istina. Da sam na
njega vikao, odmah bi stvorio obrambeni zid i ne bih bio nikako
mogao do njegovog zamrlog "ja". Upravo obrnuto, smirenim
razgovorom o povrću zaokupio sam njegovu svijest u potpunosti.
Iznenadnim postavljanjem pitanja: "A zašto mi zlo činite!?"
aktivirao sam njegovu traumatičnu reakciju.
Više nije drug K.J. htio dijeliti sa mnom kancelariju, već
odselio iz nje u drugu neku kancelariju, jer je "nemoguće sa
mnom
dijeliti kancelariju".
U kancelariji imali smo svaki svoj radni stol. Svaki stol je
imao ladice u kojima smo čuvali "papire", također je u
kancelariji
bio ormar u kojemu su se također čuvli "papiri".
Dođem tako
jedno jutro na posao, kad ono niti jednog "papira". Sve očišćeno
iz
stola i ormara. Kao da su lopovi bili. Čudilo me samo što i
telefon nije oduzet, budući da se to lako moglo učiniti, jer je
s linijom bio
povezan utičnicom. Bilo mi je sumnjivo što su ti "lopovi" njega
ostavili. I na ovo pitanje sam uskoro dobio odgovor.
Često se desilo da telefon zazvoni. Ja dignem slušalicu i ništa.
Nikakvog zvuka! To se i prečesto počelo događati. Između moje
kancelarije i kancelarije direktorove tajnice S.I. bio je tanki
ciglama zazidani zid. Ako je netko glasnije govorio, moglo se
razgovor čuti i s druge strane. Odlučio sam izvesti slijedeći
eksperiment: glasno ću fingirati telefonski razgovor s nekim, da
vidim što će se desiti...
"Dobar dan, prijatelju, kako si..." počeo sam glasno svoj
fingirani telefonski razgovor, ne dirajući telefon. Za čas je
telefon
zazvonio. To sam više puta ponovio, i svaki put je telefon
zazvonio!
Sjetio sam se sada onog priručnika o telefonskoj centrali: jednom
intervencijom na samoj centrali moglo se omogućiti upadanje u
telefonski razgovor. To je dakle učinjeno da bi tajnica
kada čuje da razgovaram na telefon mogla mene prisluškivati.
Tehnički se to radilo na slijedeći način: trebalo je kao prvu
brojku birati "sedmicu" zatim broj u koji se želilo
prisluškivati. U slučaju da taj broj nije bio aktivan, oglasilo
se na njemu zvono. Stoga je telefon svaki put zvonio na moje
fingirane telefonske razgovore.
Međutim, ova opcija je bila omogućena svim telefonima
priključenim na centralu, tako i mom telefonu, samo što to drugi
nisu
znali.
Tako sam puni mjesec dana dolazio u firmu, sjeo za stol bez
ikakvih papira ... i osam sati tako "radio". Bit ću u nastavku
optužen da ništa ne radim, da samo sjedim i gledam kroz prozor.
Što je bilo sasvim točno, ali ispušteno da su mi "drugovi"
onemogućili bilo kakav rad.
Svakodnevno sam bio izložen provokacijama.
Evo jedne od njih: Uđe direktor u kancelariju. Sjedne za stol
nasuprot mene i započeo mi upućivati litanije pogrda kojih je
samo mogao smisliti. Mirno sam ga saslušao. Još uvijek se
sjećam staklenastog sjaja njegovih očiju. Uzvratio sam mu
smireno:"Dobro, nemojte mi više nabrajati svoja imena!" digao se
i otišao.
Taj će čovjek kasnije biti imenovan predsjednikom Komisije za predstavke i pritužbe
građana. To je samo jedan od primjera kako su bili od vlasti
nagrađivani oni koji su meni na najbrutalniji način smišljali
svakojake neljudskosti i spletke.
![]()