Firma u kojoj sam tada radio imala je svoju telefonsku centralu. Nju je opsluživao portir. Vremenom, vjerojatno zbog dotrajalosti, počela je otkazivati u radu.

Tu je bio i direktor (S.E.)koji je mislio da se u sve razumije. Jednom prilikom je došao do portira ljut što nije mogao biti spojen na broj koji ga je pozvao. Otišao u sobicu iza portira gdje je centrala bila smještena, otvorio njene metalne poklopce i gledao kako bi je osposobio. Videći mnoštvo jezičaca releja, zaključio je da to treba podmazati kako bi proradila.

Odmah je dao naručiti jedan sprej, konkretno WD40 i njime je prskao kontakte releja. U tom trenutku sam nekom prilikom došao do portira i vidio kako naš direktor obilno spreja po centrali. Upitao sam ga što to radi, a on mi rastumači svoju misao o podmazivanju releja. Odgovorio sam mu da radi sasvim pogrešnu stvar, jer da ovaj sprej sadrži ulje koje će samo izolirati kontakte releja i time spriječiti prolaženje struje kroz njih. Shvatio me je. Odmah je dao naručiti bocu razrjeđivača i sada je on velikom četkom namočenom u razrjeđivač odmašćivao kontakte koje je upravo bio obilno nauljio. Sve to centrali nije pomoglo.

Uskoro je "Končar" montirao novu centralu. Monteri su ostavili servisnu knjigu s više od sto stranica, gdje je centrala bila opisana do u najsitnije detalje. Ova je knjiga bila pohranjena u mojoj kancelariji. U trenucima kada nisam imao drugog posla listao sam ovu knjigu i iz nje zapamtio jedan detalj koji je važan za nastavak ove priče.

Koji mjesec kasnije, jedan me poznanik upozorio, da direktor J.S i njegova desna ruka K.J. šire klevete o meni. Napominjem da je taj poznanik bio Srbin i svojim je postupkom prema meni bio puno moralniji od onih Hrvata koji su te iste klevete čuli, ali su na njih šutjeli i svojom ih šutnjom odobravali. I ovom mu prilikom zahvaljujem.

U nemilosti u kojoj sam se tada našao, bilo je i onih (a to su svi redom bili Hrvati)  koji su sada vidjeli priliku da se i oni istaknu meni priređujući kakvu svinjariju za koju će biti od nadležnih pohvaljeni. O tome sam već nešto pisao, a još ću. Međutim, to sve nije bilo dovoljno.

Kancelariju sam dijelio još s prije  spomenutim (K.J.) koji je pripadao vladajućoj strukturi. S njime nisam mogao voditi nikakav smisleni razgovor osim o povrću. Čovjek je to bez svoga ja; za njega je svaka pa i najmanja sugestija direktora bila njemu zapovijed koju je bezpogovorno izvršavao; veoma je bio podložan sugestiji.

Tako jednom prilikom došao trgovački putnik koji je prodavao knjige;  nudio je nekakav adresar firmi, stvar nama potpuno nepotrebna, ali je njega  (K.J.) za čas pridobio. Gospodin K.J. - tada drug K.J. je naručio adresar, ovjerio svojim potpisom i pečatom firme. Trgovački putnik je zadovoljan otišao.

Kasnije je čuo od direktora da nam taj adresar nije uopće potreban. To je gospodina/druga K.J. bila zapovijed: on je dva dana zivkao telefonom po firmama pitajući da li je kod njih prodavač kod kojega je naručio adresar. Nije ga uspio dobiti, pa je čak napisao dopis njegovoj firmi kojom je želio otkazati narudžbu doslovce tim riječima "... jer nisam znao što potpisujem..." Ne znam kako je ta njegova akcija završila, ali znam da je uživao svu podršku direktora, jer, kao i uostalom skoro svugdje, najviše se cijeni bespogovorna poslušnost.

On me ubrzo je čak i prestao nazivati mojim imenom, našao je nekakav nadimak da me na taj način više ponižava, a sebe usrećuje.

Drugom nekom prilikom razgovarali smo o povrću. Tu se on osjećao slobodnim i mogao je bez cenzure razgovarati. Dok smo bili u dubini razgovora o povrću, stanem u razgovoru, pogledam ga u oči i postavim mu slijedeće pitanje: " Druže K. zašto meni zlo i nepravdu činite!?!"

Iznenadio sam se njegovom reakcijom: lice mu se posmeđilo, iskrivilo u svim smjerovima i čovjek briznuo u plač. Gorak je to plač bio. Jauk i zapomaganje u suzama.

Čovjek je otrčao u WC dok se tamo nije smirio. Netko je njega vidio u tom stanju, da bih kasnije bio optužen da sam njega maltretirao, ali nisam. Razmišljao sam o psihi tog čovjeka i o mehanizmu koji je njega doveo do takve reakcije.

Vremenom sam sebi stvorio model psihe tog čovjeka: već sam iznio da je bio veoma podložan sugestiji pretpostavljenog; svoga ja nije imao, odnosno bio je duboko potisnut. U takvom stanju od je bio kadar zlo činiti, rekao bih ne svojom voljom, već nametnutom voljom, nešto poput zombija.

Ako uspijem njegovu svijest koncentrirati na njemu neko nezabranjeno područje (povrće) iznenadnim pitanjem uspio sam kao kroz neki zid doći do njegovog uspavanog ja koje je u tom trenutku shvatilo svu tragiku svog položaja. U nemogućnosti da uskladi stanje svog potisnutog ja i djelovanja koje u biti nije njegovo, već nametnuto tuđom voljom rezultiralo je to pravim traumatskim šokom. To su veoma mučne scene koje je on prolazio.

Kasnije sam čitao knjigu A. Ždanova: "Primalni krik" koji opisuje ovakve reakcije svojih pacijenata. On je svoje pacijente u takvo stanje dovodio hipnozom. Svoju sam teoriju morao nekako dokazati: odlučio sam napraviti eksperiment.

Uistinu, točno slijedeći model ličnosti kojeg sam sebi predstavio, provocirao sam ponovo identičnu reakciju. Dokaz je to meni bio da je drug K.J. teški psihički bolesnik, da se njime služi direktor kako bi meni nanosio zlo.

 Ponovo sam optužen da sam ga maltretirao i vikao na njega, što nije bila istina. Da sam na njega vikao, odmah bi stvorio obrambeni zid i ne bih bio nikako mogao do njegovog zamrlog "ja". Upravo obrnuto, smirenim razgovorom o povrću zaokupio sam njegovu svijest u potpunosti. Iznenadnim postavljanjem pitanja: "A zašto mi zlo činite!?" aktivirao sam njegovu traumatičnu reakciju.

Više nije drug K.J. htio dijeliti sa mnom kancelariju, već odselio iz nje u drugu neku kancelariju, jer je "nemoguće sa mnom dijeliti kancelariju".

U kancelariji imali smo svaki svoj radni stol. Svaki stol je imao ladice u kojima smo čuvali "papire", također je u kancelariji bio ormar u kojemu su se također čuvli "papiri".

Dođem tako jedno jutro na posao, kad ono niti jednog "papira". Sve očišćeno iz stola i ormara. Kao da su lopovi bili. Čudilo me samo što i telefon nije oduzet, budući da se to lako moglo učiniti, jer je s linijom bio povezan utičnicom. Bilo mi je sumnjivo što su ti "lopovi" njega ostavili. I na ovo pitanje sam uskoro dobio odgovor.

Često se desilo da telefon zazvoni. Ja dignem slušalicu i ništa. Nikakvog zvuka! To se i prečesto počelo događati. Između moje kancelarije i kancelarije direktorove tajnice S.I. bio je tanki ciglama zazidani zid. Ako je netko glasnije govorio, moglo se razgovor čuti i s druge strane. Odlučio sam izvesti slijedeći eksperiment: glasno ću fingirati telefonski razgovor s nekim, da vidim što će se desiti...

"Dobar dan, prijatelju, kako si..." počeo sam glasno svoj fingirani telefonski razgovor, ne dirajući telefon. Za čas je telefon zazvonio. To sam više puta ponovio, i svaki put je telefon zazvonio!

Sjetio sam se sada onog priručnika o telefonskoj centrali: jednom intervencijom na samoj centrali moglo se omogućiti upadanje u telefonski razgovor. To je dakle učinjeno da bi tajnica kada čuje da razgovaram na telefon mogla mene prisluškivati.

Tehnički se to radilo na slijedeći način: trebalo je kao prvu brojku birati "sedmicu" zatim broj u koji se želilo
prisluškivati. U slučaju da taj broj nije bio aktivan, oglasilo se na njemu zvono. Stoga je telefon svaki put zvonio na moje fingirane telefonske razgovore.

Međutim, ova opcija je bila omogućena svim telefonima priključenim na centralu, tako i mom telefonu, samo što to drugi nisu znali.

Tako sam puni mjesec dana dolazio u firmu, sjeo za stol bez ikakvih papira ... i osam sati tako "radio". Bit ću u nastavku optužen da ništa ne radim, da samo sjedim i gledam kroz prozor. Što je bilo sasvim točno, ali ispušteno da su mi "drugovi" onemogućili bilo kakav rad.

Svakodnevno sam bio izložen provokacijama. Evo jedne od njih: Uđe direktor u kancelariju. Sjedne za stol nasuprot mene i započeo mi upućivati litanije pogrda kojih je samo  mogao smisliti. Mirno sam ga saslušao. Još uvijek se sjećam staklenastog sjaja njegovih očiju. Uzvratio sam mu smireno:"Dobro, nemojte mi više nabrajati svoja imena!" digao se i otišao.

Taj će čovjek kasnije biti imenovan predsjednikom Komisije za predstavke i pritužbe građana. To je samo jedan od primjera kako su bili od vlasti nagrađivani oni koji su meni na najbrutalniji način smišljali svakojake neljudskosti i spletke.