KOS (kontra-obavještajna služba JNA)

 

Vojnu službu služio sam u tada zvanom JNA što je kraćenica za "Jugoslavenska narodna armija".  Već sam neka zapažanja i doživljaje opisao, ali ovaj još nisam:

GINO tj. "Generalna inspekcija narodne obrane" dojavila je svoj dolazak tj. vizitaciju kasarni gdje sam služio. Kako bi bilo sve u redu i moglo pohvaliti odgovorne za uspješan i uzoran rad, to je učinjeno tri mjeseca prije same vizitacije. Odjednom su se počeli tražiti ličioci koji bi oličili kasarnu i njima slični koji su trebali obojati šljemove kako smo tada zvali kacige da bi izgledali kao novi. To smo doznali postrojeni pred zapovjednikom kasarne.

Slijedilo je zatim provjeravanje opreme što je svaki vojnik nosi sobom. Ja sam bio mitraljezac: M-53 bio je moj svakidašnji pratilac na ramenu. Dođe do mene kapetan i zatraži da mu otvorim priručnu torbu u kojoj je trebao biti alat i rezervni dijelovi za mitraljez. Otvorio sam torbu koja je na sebi već imala 3 velike rupe, tako da u njoj se praktički nije moglo ništa nositi. Tako sam to naslijedio. U torbi je bio samo strgač gareža koji zbog svoje veličine se nekako u njoj zadržao. Kapetan Markač - tako smo ga zvali- inače mu je
prezime bilo Marković, po svom običaju izderao se na mene da sam pogubio sav alat, i obavezno obratio mi se "...govedo jedno!..." što je bio njegov uobičajeni naziv kojim se obraćao potčinjenom vojniku. Izraz je to bio njegove kulture i odnosa prema vojnicima. Mirno sam sačekao da odrecitira svoje litanije galama i uvreda i smireno mu odgovorio da sam upravo to i zadužio, tj. torbu s rupama i strgač gareži i ništa više od toga. Pobjedio sam ga svojom hladnokrvnošću. On se zatim obratio slijedećem vojniku kojemu je također našao nekakvu manu i započeo novu galamu.

Vo~du ispred nas je jedan vodnik pokazivao minodetektor, ali taj se nije nikako s tim aparatom snalazio. Vjerojatno taj nije niti nikada taj uređaj vidio. Kapetan je to opazio, pa je napustio naš vod i prišao tom vodniku, uzeo mu uređaj i došao do našega voda i dao to našem vodniku da nam demonstrira kako se time rukuje. I naš je vodnik to uzeo u ruke, nešto uključivao i isključivao, okretao neko dugme, ali je i za njega to bilo kao kinesko pismo. Kapetan ljut zbog toga, obratio se nama upitavši da li netko zna time rukovati. Iako nikada nisam imao sličan uređaj u rukama, znao sam principe na kojima radi i rekao kapetanu da bi uz uređaj trebale biti slušalice. Nisam siguran da li je kapetan to znao, jer se i sam začudio mojoj izjavi i poslao vodnika da od vezista posudi slušalice. Dao je uređaj meni, stavio sam slušalice, okrenuo dugme i namjestio nulto izbijanje tona u slušalicama i demonstrirao kako uređaj radi.

U slijedećim danima je vojska uređivala kasarnu da što svečanije izgleda.

U jednom dijelu kasarne bila je baraka, dugačka baraka. Tu je bila komanda kasarne: jedan hodnik i s obje strane kancelarije oficira. Desno od ulaza bila je glavna soba, tj. ured komndanta kasarne, pukovnika čije sam ime zaboravio. Kako sam znao služiti se pisaćim strojem, kada je nešto trebalo napisati, onda je mene pozvao da to učinim. Meni je to dobro došlo, jer sam taj dan bio oslobođen ostalih dužnosti, ali me nije zadržao u svojoj službi već nakon obavljenog posla vraćao svakidašnjim dužnostima.

Isto tako sam šefu kuhinje,  jednom zastavniku, mjesečno sastavljao jelovnik za vojsku
i time se kuhinja ravnala.

Sjećam se jedne prilike kada smo svi bili na poligonu, udaljenom 3-4 kilometara od kasarne, a zvao se Bujanovac. Dođe đip, u njemu vozač pukovnika i mene tražio jer je trebalo pukovniku nešto hitno napisati. Tako sam se đipom vratio u kasarnu, a kada sam se javio pukovniku, on konstatirao da nema pisaćeg stroja u njegovoj kancelariji, a druge su kancelarije bile zaključane, jer je to bilo izvan uredovnog vremena oficira. Kao što je to bio ustaljeni običaj,  obasuo je psovkama sve svoje podređene zbog toga što mu nisu vratili stroj.

Sutradan sam odmah ujutro bio u njegovoj kancelariji. Oko pola sata sam slušao galamu:  kako je koji oficir dolazio, tako je pukovnik  na njega galamio i psovao, sve to zbog zaključanog pisaćeg stroja.
Kako sam prvi put prisustvovao takvom događanju, mislio sam da će se svi pobiti,  jer su za pojasom imali pištolj. Kasnije sam uvidio da je za tu sredinu to "normalna" pojava i obrazac svakidašnjeg ponašanja. Na kraju toga cirkusa se ispostavilo da niti jedan od oficira nije imao njegov stroj, već ga je on sam prethodno bio zaključao u jednan  ormar  i na to zaboravio.

Suprotno od ove glavne komandantove kancelarije, skroz na suprotnom kraju hodnika nalazio se zahod ili kako kažemo WC. I tu je jedna zanimljivost: u WC-u čučavac i do njega koš za smeće. U košu rabljeni wc-papiri. Nevjerojatno!

Usudio sam se upitati pukovnika čemu oni rabljeni papiri u košu za smeće. On me malo začuđeno pogledao, pa mi objasnio da se tu papir baca nakon upotrebe  da se zahod ne bi začepio.

Uistinu je to tako bilo. Jedan je vojnik imao zaduženje iznositi taj koš i prazniti ga među smeće. Jedinstven je to posao!

Mene je zapazio komandant intendantske službe  i pozvao me u svoju kancelariju. Tu mi je pokazao posao koji  ću ja za njega učiniti. Bila je to ogromna kartoteka sveukupnog inventara kasarne. Trebalo je to sve uredno pisaćem strojem u za to predviđene kartone prepisati.

Bio je to njegov posao, ali kao i svi njemu slični, taj su posao prepuštali vojnicima, a oni su radije dokoličili. Vojnici tzv. "čate" su zbog takvog posla dobro prolazili jer su bili oslobođeni ostalih, česti i veoma napornih službi i obuke, uz to su i redovito nagrađivani nagradnim odsutstvom.

Tako sam i ja započeo meni novi povjereni posao. Oficir mi je dao ključ da se zaključam u njegovom uredu kada sam radio. Bojao se da me ne bi netko drugi zapazio i pruzeo; time bi on morao sam raditi svoj posao, a to je bilo negzodno.

Sa suprotne strane moga ureda bila su druga vrata. Tu je bila služba KOS-a ili Kontraobavještajne službe JNA. I tu je, slično meni, radio drugi jedan vojnik. Kako je uvijek imao dovoljno slobodnog vremena, počeo je navraćivati u moju kancelariju da skrati vrijeme. Tako smo se sprijateljili.

Nakon nekog vremena osjećao se slobodnim da mi da, za mene jednu veoma važnu informaciju: karton mojih karakteristika. Karton je bio označen "Strogo-po!" i u njemu napisane svakojake bljuvotine koje su ocrnjivale moje ime. Svakako je sastavljen upravo od čovjeka ovdje u selu koji je mnogima zla nanio, a radio je tzv. "Vojnom odsjeku" kako se tada ova služba zvala.

Zahvalan sam mu za ovu informaciju koja mi je objasnila mnogo stvari koje sam tamo doživljavao, a i kasnije koje ću u civilnom životu doživjeti.

Ja sam svoj posao dalje uredno radio. Jednom prilikom imao sam jedan prijateljski razgovor s pretpostavljenim oficirom. U tom razgovoru napomenuo je kako je on meni dao da radim na veoma povjerljivim informacijama, da ću po izlasku iz vojske biti zbog toga praćen i zamolio me da pazim na svoje ponašanje, jer da bi zbog mene i on mogao nastradati...

Dakako, posao mi je povjerio stoga da ga on sam ne mora raditi, a praćenja kojeg mi je spomenuo uistinu je bilo. Ne vjerujem da je to bilo toliko zbog vojske, već su to radili pojedinci koji su se željeli istaknuti novim podvalama da se prikažu sposobnim u ovima svojih gospodara pri  otkrivanju "državnih neprijatelja".

Povjereni posao koji sam radio oko tri sedmice, uredno sam priveo kraju. Kapetan je sigurno bio ponosan što je sada imao uredno prikazanu svoju dokumentaciju i smireno je očekivao posjetu GINO nadajući se pohvali i promaknuću.

Ja sam vraćen  u svoju jedinicu kao da se ništa nije dogodilo.

 

Kaštelir, 29, novembra, 2007.

Trampuh Marčelo

 

> > 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10  11 < <  

     početna stranica