)
Kaštelir
su opet pohodili ljubitelji Gotovine. Kamo će drugdje, nego u banku.
Nekada se to radilo u mrkoj noći, ali više nije tako. Vremena su se
promijenila. Obzirom na učestalost takvih pojava, možemo govoriti o
novoj profesiji. Ružno ih je nazivati lopovima, ladrima ili nekako
slično. Mogli bi se radi toga uvrijediti i tužiti me sudu radi
uvrede.Tužili bi me sigurno i za duševnu bol, a sudske odštete za to
nisu male. Stoga, prihvaćam sugestiju koju mi je sama
banka dala: to
su tehničari.
Mi koji nismo tehničari, moramo nekada u banki čekati u redu,
ispunjavati formulare, tražiti onaj JMBG, pokazivati legitimaciju i
tome slično i na kraju brojati novac. To je dosadno!
Tehničar sve te operacije preskoči; da ne bi morao često
dolaziti po sitne iznose, uzme sve što može i brzo se iz banke
udalji. To su moderna vremena, vremena nove demokracije, uvjet da
uđemo u napredni svijet EU.
Netko će upitati: zašto se to sve tako često događa baš u mjestu
Kaštelir?
Odgovor je jednostavan i logičan: malo ima mjesta koje pružaju
tehničaru tako potpunu uslugu kao što je to mjesto Kaštelir.
U Kašteliru naš tehničar ne mora lutati tražeći Banku u
nekakvoj uličici, već je ona na placu.U samom središtu mjesta. To je barem jednostavno.
Glavni zadatak već skoro obavljen. Došavši do banke, naš tehničar
će možda poželjeti prije toga popiti kavu, ili neki napitak za
ohrabrenje. To je sve tu, tek na nekoliko koraka ima na raspolaganju
kafić. Nakon tjelesne okrepe naš tehničar će možda poželjeti i
duhovnu okrepu. I opet na nekoliko koraka od kafića je crkva. Tu će
naš tehničar potražiti duhovnu snagu da ga više sile čuvaju
kako bi svoju misiju priveo kraju uredno prema svom planu.
Neka se pritom neki pobožni čitatelj ovih redaka ne začudi što u
ovaj kontekst stavljam i crkvu. Ne mora to biti ništa čudno.
Tehničari puno većeg kalibra od našeg tehničara
pojavljuju se u crkvama pred TV
kamerama pokazujući time dubinu svoje vjere; njihova hrpa Gotovine i
ostaloga stalno raste prema onoj "...tko ima, još će mu se
nadodati..." Pri tome treba kao nebitno smatrati što je to drugima
oduzeto. Nova su to vremena, vremena demokracije i novog duhovnog
poretka, vremena pred ulazak u EU zajednicu.
Dakle, tehničar izlazi iz banke. U svojoj skromnosti ne želi
se pokazivati javnosti i stoga želi što brže otići "u nepoznatom
pravcu". U stvari malo ima tih pravaca. Ako krene niz brdo prema
Labincima, već desetak metara od banke čekaju za veoma vijugavi
zavoji. Tu bi mogao razbiti auto ili već čime se vozi. Krene li
prema zapadu, situacija nije mnogo bolja. Tu su uske ulice, a mogao
bi se i izgubiti ako dobro ne pozna mjesto. Ostaje jedini logični
pravac, a to je onaj prema istoku. Tu može svoje vozilo dosta brzo
raspaliti, ali ima jedan problem. Tu je ograničenje brzine na svega
30 km/h. To je uistinu sporo. Prekoračivši brzinu mogao bi biti
kažnjen od policije i čak "zaraditi" poneki negativni bod. To nije u
redu!
)
Srećom
po njega, naše vlasti daleko vide. Vodeći posebnu brigu o lokalnim
cestama taj su znak uklonile, dopuštajući našem tehničaru da
slobodno da gasa. Opet može netko primijetiti kako ta vlast ne bi
što tako učinila, budući da ona upravo izgara od brige za opći
interes. Gdje je tu opći interes kada tehničar u brzom hodu napušta
mjesto s punom vrećom Gotovine? Eto, baš u tome grmu leži zec!
){kind=link}
U našem modernom svijetu treba biti poznat drugima. Treba se čuti za
nas. Za to se troši ne mali novac od kojega lijepo žive
televizija, radio, novine i razne reklamne agencije. Znaju oni
(vlast) da će svaki novi pohod tehničara banki učiniti da se ime
Kaštelir daleko čuje.
Kaštelir, 18. studenog, 2005.
